HISTORIJA | Avgust 5, 2021

26 godina od pogibije legendarnog komandanta Izeta Nanića

Zauvijek će ostati upamćene njegove riječi koje je zapisao u dnevnik noć prije pogibije: “„Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“

26 godina od pogibije legendarnog komandanta Izeta Nanića

“Naišli smo na tek osvojeni bunker oko kojeg su bile razbacane četničke stvari. Nastavili smo dalje i izuzetno brzo prešli približno 2,5 km puta. U međuvremenu smo sreli komandira čete Sedu Šekića i još dva-tri vojnika koji su izbavljali ranjenika. Komandant je Sedi rekao da se vrati s nama. Kad smo došli otprilike na pola puta, čuli su se neki razgovori u blizini, a potom i pojedinačni pucnji iz pušaka. Zastali smo i zašutjeli. Suljo je bio odmah do nas. Komandanta sam povukao iza sebe u šumu, s lijeve strane puta. Potom sam se okrenuo u pravcu iz kojeg su se čuli pucnji i dovikivanja naše prethodnice. Jednim korakom izišao sam na put. Kad sam se okrenuo u pravcu Komandanta, nije bio na ranijem mjestu, već na putu s moje desne strane. Otvorena je vatra. Komandant je pucao i iz stojećeg stava rafalima zasipao četnike. Zalijegajući, vidio sam ga kako mijenja okvir. Ponovo je otvorio vatru. Povela se žestoka borba i vatra je bila sve žešća i žešća. Četnici su bili na dvadesetak metara ispred nas. Kad sam pogledao u pravcu Komandanta, vidio sam da je pogođen i da pada na leđa. S desne strane puta najbliži Komandantu bio je Zahid Makić. Rukom sam mu pokazao na Komandanta. Kad mu je prišao, uhvatio ga je za opasač i povukao dolje za jedno drvo. Prošlo je oko pola minute dok sam im uspio pritrčati. Pored Makića, tu je već bio još jedan borac. Obojica su izvadili zavoje, ali ga nijedan nije uspio previti. Uzeo sam zavoj i stavio na vrat, odakle je išla krv. Komandant me pogledao. Polahko sam ga privukao sebi na koljena. Uzeo me je za ruku i stegnuo koliko je imao snage, da sam pomislio će mi prsti pući. Samo je kazao: ‘Crni…’ Odgovorio sam: ‘Reci, Igmane, Crni je’, ali te moje riječi nije više mogao čuti. Tog je trenutka izdahnuo. Nakon što smo ga izvukli na plato, još dugo smo bili u šoku i nevjerici. Jusić i ja smo u poslijepodnevnim satima išli ponovo na mjesto gdje je poginuo. Bilo je tu tragova krvi i na mjestu gdje su bili ti neprijateljski vojnici.”

Svjedočenje je Alije Osmanovića o pogibiji legendarnog komandanta I generala Armije RBiH, Izeta Nanića, koja se desila na današnji dan, 5. Augusta 1995. Godine na lokalitetu Ćorkovače.

Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. Oktobra 1965. Godine u Bužimu. Imao je šestoricu braće: Hazreta, Nevzeta, Osmana, Arifa, Nijaza i Mujagu. Kao dječak bavio se muzikom i sportom, svirao je gitaru i trenirao karate. Nakon završene osnovne škole u Bužimu, odlazi u Zagreb gdje upisuje Srednju vojnu školu koju je 1984. završio. Na vojnu akademiju u Beogradu odlazi iste godine. Također je studirao u Sarajevu, te ponovo u Zagrebu, gdje uspješno završava vojnu akademiju 1987. godine. Iste godine se oženio Sefijom Remetić s kojom je imao troje djece: kćerku Izetu i sinove Nevzeta i Ibrahima, koji je rođen ratne 1993. godine. Naredne 4 godine radi kao poručnik ARJ PVO JNA u Kragujevcu.

Nakon prvih problema unutar redova JNA i jačanja srpskog nacionalizma koji će se pokazati destruktivnim po državu, napušta vojsku početkom 1992. te sa porodicom odlazi u rodni Bužim gdje uzima aktivno učešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica Armije RBiH. Otac Ibrahim mu je 1992. zabranio da uzme pušku u ruke, "nemoj sine uzimati vojsku". Ali, onda mu je brat Nevzet poginuo u junu 1992, i to je Izeta potpuno slomilo. Ustao je tada ispred oca i majke i ozbiljno rekao: "Ja ovo uzimam u svoje ruke, ako Bog da, do konačne pobjede.Nemojte me skretati sa ovog puta."

Već 1. augusta postaje komandant Štaba TO Bužim, a 15. augusta 1992. njegovom zaslugom formira se 105. bužimska udarna krajiška muslimanska brigada od koje će kasnije nastati legendarna 505. viteška motorizovana brigada.

“Izet je uspio za kratko vrijeme dobiti povjerenje i na taj način postati autoritet i vođa.” navodi Sead Jusić, posljednji komandant 505. viteške brigade. Kažu da nikad nije zagalamio niti opsovao. Kad bi neko od saboraca pogriješio, samo bi kazao "bježi tamo, analiziraj gdje si pogriješio, popravljaj stanje i rješavaj".

Kroz svoje brojne podvige za vrijeme agresije ostat će upamćen kao najveći sin bosanski, arhetip gazije, časnog borca za pravdu i slobodu. Izet Nanić je sa svojim borcima herojski, nadljudskim naporima branio svoju rodnu grudu i domovinu, slamajući nebrojene neprijateljske ofanzive na Bužim i Bihaćki džep. Odigrao je krucijalnu ulogu u odbrani ovog dijela domovine boreći se sa snažnijim i bolje opremljenim neprijateljskim snagama. Krajišnici su se borili protiv četiri neprijateljske sile: JNA, Vojske Republike Srpske, Srpske vojske Krajine i Abdićevih autonomaša, a predvodnici u toj borbi bili su pripadnici 505. bužimske brigade na čelu sa rahmetli Izetom Nanićem.

Bužimska 505. viteška brigada, pod komandom Izeta Nanića, nikada u svojoj zoni odgovornosti nije izgubila ni milimetra teritorije, a bužimski vitezovi oslobodili su preko 300 kvadratnih kilometara okupirane teritorije naše zemlje.

 O liku heroja Izeta Nanića i njegovom značaju u zoni najuspješnijeg bosanskohercegovačkog korpusa najbolje govori svjedočenje pratioca Izeta Nanića, Sehudina Aleševića:

“Naišli smo na jedno selo gdje su nas čekali žene, djeca, stari ljudi. Kao i obično mi smo iz pratnje bili ispred komandanta. Izašla je jedna stara nena i upitala me: ‘Sinko, koji je Nanić?’ Ja sam uzeo nenu za ruku i doveo je do Nanića. Tu su s nama bili svi komandanti brigada i komandant Petog korpusa. Ta nena, kad sam je doveo do komandanta, rekla je Izetu Naniću:

‘Sinko, nisam muško da ti skinem kapu, ja ti skidam maramu.”

Dan nakon pogibije Izeta Nanića, 6. Augusta 1995. Pripadnici 5. Korpusa Armije RBiH oslobodili su Veliku Kladušu. Glavna ulica u Velikoj Kladuši nosila je ime po heroju i šehidu Izetu Naniću, ali je ponovnim dolaskom Fikreta Abdića na vlast, ova ulica nazvana po Josipu Brozu Titu.

Zauvijek će ostati upamćene njegove riječi koje je zapisao u dnevnik noć prije pogibije: “„Ako Bog da, bit će naša BiH. Osjećam da mogu uraditi zamišljeno. Nestalo je struje. Sretno!“