Teško vrijeme stvara jake ljude, jaki ljudi stvaraju lako vrijeme, lako vrijeme stvara slabe ljude, slabi ljudi stvaraju teško vrijeme. Zvuči kao kružni proces prirode, raspadanja koje je kreiranje i kreiranja koje je zapravo raspadanje. Sve kao da teži entropiji ako ćemo da gledamo pesimistično na život, na život koji ne da stvara, nego na život koji uništava da bi stvorio mjesto drugome životu na mjestu prijašnjega, što bi rekao Steve Jobs u jednom od svojih govora.
Kada uzmemo u obzir izgovoreno, možemo da izrelativiziramo svaku vrstu borbe pojedinca za opstanak, za nastanak, za kreaciju, za razvitak i za brigu za budućnost u kojoj njega, bar kao pojedinca fizički neće da bude. Međutim, to seže u nihilizam. Da su pojedinci koji su hodili uspravna čela 90-ih godina relativizovali stvarnost i nastojali naći smisao ili besmisao u svemu kao pisac ovih redova, mislili dva puta, pisac ovih redova vjerovatno ne bi postojao ili bi sve ono, ma kako apstraktno zvučalo i što se podvodilo pod njegov identitet, prestalo da postoji u obimu kojem postoji sada.
Zato, sama ideja kolektivizma i rada na opštem dobru ne zvuči kao nešto suludo, jedino kao nešto čemu se surovi individualizam protivi, a koji se skriva pod skutima kolektivizma. Da li ćemo da izgovaramo imena pojedinaca i da obilježavamo njihove dane, dane koje im posvetimo jednom u kalendarskoj godini da bismo se na taj način moralno olakšali i svoju svijest smirili, ili ćemo da živimo život koji su nam oni, svojom žrtvom između ostaloga obezbijedili? Da li ćemo da opravdamo njihovu žrtvu, da li bismo mogli da kažemo, ukoliko bi ponovo hodili ti ljudi među nama, ponosno: „Pogledajte kako i koliko cijenimo vašu žrtvu“, time prezentujući visinu našega intelekta, našu fizičku spremnost i na kraju naše veliko srce?
Poštujmo prošlost, da bismo imali budućnost.