Trideset godina nakon što je u Srebrenici počinjen najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, sjena genocida i dalje tamni svakodnevicu Bosne i Hercegovine.
Genocid u Bosni i Hercegovini – sjenka Srebrenice se proteže do danas
Prije tri decenije, u julu 1995, u Srebrenici se dogodilo nezamislivo – više od 8000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, ubijeno je u jednom od najmračnijih poglavlja evropske povijesti nakon Drugog svjetskog rata. Žene, djeca i stariji su autobusima odvođeni u druge dijelove zemlje, dok su mladi životi brutalno oduzeti samo zbog njihove pripadnosti muslimanskoj zajednici.
Svake godine, 11. juli se obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na žrtve Srebrenice, na inicijativu UN-a. Međunarodni sudovi – u Hagu i u Ženevi – označili su te masovne ubijanja kao genocid, ističući jasnu namjeru da se izbriše kompletna muška bošnjačko‑muslimanska populacija u postojećoj zoni. Ipak, ovdje u Bosni i Hercegovini, taj bol se ne pamti na isti način – osjećaji i sjećanja i dalje su duboko podijeljeni duž etničkih crta.
Kako se danas sjeća Srebrenica?
Središte sjećanja je memorijalni centar u Potočarima, nekoliko kilometara od Srebrenice. Svaki 11. juli tu okuplja porodice žrtava, preživjele i političke zvaničnike iz cijele zemlje. Ove godine, počasni gost je bivši američki predsjednik Bill Clinton. Trenutak kada se polaganje cvijeća i istovremeni ukopi njeguju uspomenu na više od 8300 nevinih života – i svaki je ispričana priča, svako ime ispisano na bijelom nišanu.
Međutim, Potočari nisu samo mjesto tuge i dostojanstva. Tu je i izložba u sklopu nekadašnje holandske baze UN-a – u toj zgradi su „plave kacige” trebale zaštititi zaštićenu zonu, ali nisu uspjeli spriječiti tragediju. Izložba nudi kronologiju rata, sjećanja preživjelih i svjedočenja onih koji su ostali da žive s posljedicama – obitelji, poput Hasana Hasanovića, pripovijedaju o trenucima kada im je otac, sin, brat… oduzet u tišini, a da svijet nije reagovao dovoljno brzo.
Dan-danas, Srebrenica je bolna slika rata.
Ovaj nekoć poznati banjski grad nikad se nije oporavio – danas je samo 15 % od predratne populacije, ekonomski je zapušten, a struktura stanovništva se okrenula: Bošnjaci više ne čine većinu, izjednačeni su sa Srbima. Na mramornim nišanima lebdi tišina, ali i sjena neizgovorenih riječi – jer se u društvu teško govori o onome što se dogodilo. Srbi na pomen Srebrenice često reagiraju opravdavanjem sopstvenih stradanja, a otvoren dijalog, istinska refleksija, rijetko su mogući.
Godine 2021. donesen je zakon koji zabranjuje negiranje, umanjivanje ili opravdavanje genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina iz devedesetih – odluka visokog predstavnika Valentina Inzka, koju su podržale žrtve i udruženja poput „Majki Srebrenice”. Za preživjele, negiranje zločina znači negiranje njihove boli, identiteta.
S druge strane, mnogi političari i mediji u Republike Srpskoj i Srbiji nastavljaju sa umanjenjem događaja, porekama genocida i veličanjem direktnih sudionika. Milorad Dodik – dok je 2007. isticao riječ „genocid” – deset godina kasnije povlači tu optužnicu, relativizira brojke i negira masovna ubijanja. U susjednom Bratuncu nalazi se spomen-obilježje posvećeno isključivo srpskim žrtvama, gdje se fokus stavlja na stradanja srpskog stanovništva i nepostojeće zločine koje su navodno počinile bošnjačke snage pod komandom Nasera Orića. Haški tribunal se u tom kontekstu često prikazuje kao „antisrpska institucija”. Naser Orić je oslobođen od svih optuženih i srpski mit o zločinima je i dan danas uveliko prisutan.
Također, u obrazovnim sistemima – i u Republici Srpskoj i u Srbiji – o ratu iz devedesetih se uči vrlo malo. Mnogi mladi uopće ne znaju da su žrtve Srebrenice bili muslimani Bošnjaci, niti su svjesni šta se tu tačno dogodilo. To neznanje predstavlja ozbiljnu prepreku pomirenju i zajedničkoj budućnosti. U školama u Republici Srpskoj se uči da je Ratko Mladić, osuđeni srpski general heroj, što svakako ne čudi za narod koji poraze i zločine slavi kao pobjede.
