Iznad gustih krajiških šuma i prelijepe rijeke Une uzdiže se Sokolački grad, srednjovjekovna tvrđava čije zidine i danas svjedoče o burnoj prošlosti ovog dijela Bosne i Hercegovine.
Nalazi se na istočnoj strani brda Debeljača i lijevoj obali rijeke Une, a ispod tvrđave se prostire Golubićko polje.
Ne zna se tačno kada je podignut Sokolački grad. U spisima se prvi put spominje 1395. godine, no način na koji je izgrađena branič-kula ukazuje da je grad morao biti izgrađen već u XIII vijeku, kaže u razgovoru za Anadolija turistički vodič Almir Kurtović.
Ističe kako je vrlo vjerovatno da je Sokolački grad bio dio čitavog lanca odbrane ovoga kraja.
Sokolac nije bio samo vojna građevina. Detalji u njegovoj branič-kuli upućuju na to, da su ovdje pored posade živjeli i vlastelini – kaže Kurtović.
U Bosni i Hercegovini ima stotinjak srednjovjekovnih gradova, više od trideset ih je samo oko Bihaća, naglašava Kurtović.
Gradski obor je prostran, s najvećom dužinom od 175 i širinom od 120 metara. Na najvišoj tački u oboru smještena je Glavna kula, koju s četiri strane opasava mali unutrašnji obor, nepravilna četvrtasta oblika.
Da se prepoznati da je ta kula nekad sama stajala na vrhu stijene, štićena uskim prilazom s jedne, a visokim liticama s druge strane. Kasnije je oko branič-kule izgrađen mali obod, koji je proširivan te je sa sjeverne strane zatvorio – pojašnjava Kurtović.
Zadnja faza je izgranja visokog zidnog platna, okrunjenog hodnicima i puškarnicama.
Te puškarnice na Sokocu su isto zanimljive, mnogo toga je na Sokolačkom gradu specifično u odnosu na ostale gradove i kule Unsko-sanskog kantona. Sokolac je dobio i kapi-kulu i time je zaokružen proces njegovog razvoja – navodi Kurtović.
Na kraju dodaje kako je ogroman značaj Sokolačkog grada u kontekstu bosanskohercegovačke kulturne baštine.
To je originalan “burg” iz kasnog srednjeg vijeka s jedinstvenim elementima tadašnje arhitekture. Tim gradom se bavio kralj Sigismund Luksemburški, pa su Frankopani njime vladali preko stotinu godina. Bio je predmet dinastičkih previranja. Nakon zauzimanja Bihaća, Sokolački grad je sveden na vojnu tačku, na kojem je smješten bihaćki ćehaja (zamjenik kapetana bihaćkoga) – kaže Kurtović, te dodaje:
Sve do okupacije Bosne i Hercegovine Sokolac je bio isključivo u vojnoj službi. Onda je bio prepušten zubu vremena, narod mu je razvlačio kamen po kamen, a bihaćki okružni načelnik Lothar von Berks se 1898. godine založio da se taj grad obnovi i stavi u službu kulture i turizma. Do danas je Sokolac vrlo atraktivna tačka za turiste.
Najpoznatija legenda govori o Biki i Soki – kćerkama jednog velmože, koje su u čast ocu zidale gradove – Bika dade izgraditi Bihać, a Soka Sokolac. Nastale su i narodne pjesme inspirisane tvrdim gradovima u Pounju pa jedna kaže: “…bi mu grada tri godine dana, ne odbi mu vara od duvara, nit‘ kamena koliko kremena…”.
Broj posjetilaca Sokolačkom gradu raste iz godine u godinu.
