Ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj dr. Nedim Makarević: Poduzimamo konkretne korake kako bi investicije Norveške u Bosnu i Hercegovinu bile veće

REDAKCIJA: Za početak, možete li nam reći kakvi su odnosi Bosne i Hercegovine i Kraljevine Norveške?

MAKAREVIĆ: Odnosi Bosne i Hercegovine i Kraljevine Norveške su na zavidnom nivou. Još od početka agresije na našu domovinu, Kraljevina Norveška nam je pomagala na mnogo načina. Na početku je to bila pomoć u logistici u najpotrebnijim stvarima tokom ratniog perioda, dok se poslije rata ta pomoć proširila na razne segmente kao na primjer: poboljšanje pravosuđa, obrazovanje, mediji, razne agencije, razne obuke itd. Međutim, ponajviše se uradilo na deminiranju terena koji je bio vrlo zahtjevan u Bosni i Hercegovini.

REDAKCIJA: Kolika je zainteresovanost Norveške da investira u Bosnu i Hercegovinu? Koji su sektori najprivlačniji investitorima?

MAKAREVIĆ: Nažalost moramo istaći da je Norveška zainteresiranost za investicije u BiH na niskom nivou. odnosno bila je na vrlo niskom nivou dok se u zadnje vrijeme poduzimaju konkretni koraci da se to promijeni.

Definirali su se segmenti privrede gdje tačno možemo da osjetimo zainteresiranost Norveške strane. Usmjereni su ka energetskom sektoru, a pogotovo kada pričamo o obnovljivim energijama - takozvanim zelenim energijama, kao i razne grane informatike, bilo da se radi o klasičnom programiranju ili o određenim konzultantskim uslugama.

REDAKCIJA: Norveška se i u ratu i u miru pokazala kao prijatelj građana Bosne i Hercegovine. Kako danas Bosanci i Hercegovci žive u ovoj državi? 

MAKAREVIĆ: Nešto oko 17 hiljada naših građana živi i radi u Norveškoj. Posebno je potrebno naglasiti da su naši građani i izuzetno dobro integrisani u Norveško društvo. Za razliku od drugih migrantskih grupa, naši građani imaju veoma nisku stopu kriminaliteta a veoma visoku stopu obrazovanja, te kao takvi slove za najbolje integrisanu grupu stranaca u Norveškoj.

Uglavnom se bave poslovima u struci te su zainteresirani za visoko obrazovanje.

REDAKCIJA: Koji su najčešći problemi s kojima se susreću?

MAKAREVIĆ: Ne bi se moglo reći da postoji niti jedan poseban problem sa kojim se suočavaju. Međutim ljudi koji tek dođu iz Bosne i Hercegovine u Norvešku suočavaju se s time da im recimo vozačka dozvola nije priznata. Onaj koji otvori privatan biznis, vrlo brzo će shvatiti da je procedura za dolazak naših radnika iz BiH u Norvešku veoma komplikovana, te da sama procedura ne ide preko ambasade u Sarajevu nego cijeli proces obavalja se u Norveškoj ambasadi u Ankari. Također možemo reći da oni koji se bave auto prijevozom imaju problema vezano za takozvane CEMT dozvole, a to su dozvole koje su potrebne za transport kamiona na teritoriji Norveške sa bosanskohercegovačkim tablicama, u smislu da nema dovoljno CEMT dozvola koliko je potrebno da bi naše firme mogle vršiti transport neometano.

REDAKCIJA: Kako biste ocijenili odnos prema dijaspori uzevši u obzir njen značaj za Bosnu i Hercegovinu? 

MAKAREVIĆ: Kada govorimo o odnosu Bosne i Hercegovine prema našoj dijaspori, ja sam veliki kritičar odnosa države prema njima. Godinama se puštalo da procesi u i u vezi sa dijasporom prolaze stihijski, nekontrolirano, bez strukture, bez posebne pažnje, bez konkretnih projekata, bez fokusa pojedinih agencija-ministarstava u Bosni i Hercegovini koji bi se trebali baviti sa time, tako da imamo situaciju da je dugi niz godina naša bosanskohercegovačka dijaspora bila prepuštena u pravom smislu riječi samoj sebi.

REDAKCIJA: Šta možemo učiniti da on bude bolji?

MAKAREVIĆ: Možemo učiniti mnogo toga. Prije svega, trebamo u svom mentalnom sklopu korigovati neke stvari kada se radi o dijaspori. Mnogi naši ljudi u domovini vide dijasporu jednostavno kao izvor iz koji će crpiti novac, odnosno ljude koji su dužni da ostavi svoje novce u domovini, nemislivši pri tome da se tu radi o našim ljudima koji također teško zarađuju svoj hljeb u tuđini. S' tim u vezi potrebno je više empatije, više razumijevanja, naprosto korektniji pristup prema našoj dijaspori. 

To je kada govorimo o stavu naših građana u matici prema našoj dijaspori, međutim kada govorimo o odnosu organa države BiH prema našoj dijaspori tu je situacija takođe neadekvatna. Pored konkretnog činjeničnog stanja da nemamo Ministarstvo za dijasporu, zbog političkih razloga, mi do sada nismo imali instituciju koja se ciljano i predano bavila tim problemom, da djelovanje te institucije sa dijasporom bude u pravom smislu riječi. Sve se svodilo na pojedinačne akcije pojedinačnih organizacija, jedinki koje su pokušavale pokrenuti nešto na svoju ruku, bilo to mišljeno dobronamjerno ili manje dobronamjerno, poenta je u tome da nije bilo ciljane strukturalne analize i adekvatnog profesionalnog pristupa ovoj tematici.

Kada uzmete u obzir da naša dijaspora godišnje ostavi preko 2 000 000 000 € u našoj kasi, treba se zapitati do kada ćemo imati taj priliv novca, koliko dugo?

Pogotovo kada se nove generacije, koji možda i ne vladaju našim jezikom kako treba, ili koji su tek nekoliko puta prije toga posjetile Bosnu i Hercegovinu, budu postavljale pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine, odnosno kada njihovi roditelji budu doživjeli starost, veliko je pitanje koliko će te nove generacije osjećati Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu, koliko će često boraviti u Bosni i Hercegovini i na koji način će je doživljavati?

Da nam se ne bi desilo da oni postanu stranci u svojoj zemlji, te da trajno izgube interes prema Bosni i Hercegovini , država treba dati sve od sebe da se takvo nešto i ne dogodi.

Tu prvenstveno mislim raznorazne projekte koje bi se trebali raditi preko naše DKP mreže, preko naših ministarstava za raseljena lica i izbjeglice ili slično, te da im pružimo mogućnost interakcije sa Bosnom i Hercegovinom kako na privatnom planu, tako i na onom kulturološkom.

REDAKCIJA: Sjedište Ambasade Bosne i Hercegovine u Oslu je nekadašnje sjedište Ambasade Jugoslavije, nakon čega ga preuzima Srbija i Crna Gora, pa nakon toga Srbija. U Ambasadi ste pronašli skrivenu prostoriju koja je u Jugoslaviji služila za prisluškivanje. Šta nam to govori o odnosu prema informacijama u Jugoslaviji?

MAKAREVIĆ: Da. Radi se o jednoj sobi koja se nalazi u potkrovlju ambasade, stare jugoslavenski ambasade koju je naslijedila Srbija potom Krnja Jugoslavija odnosno zajednica Srbije i Crne Gore. Srbija je nakon nekog vremena predala prostorije Bosni Hercegovini, uslovljena zakonom o sukcesiji. Ovdje se radi o jednoj posebnoj prislušnoj sobi koju su očigledno po zapisima i načina na koji je ona postavljena, opsluživala dva oficira, dvojica vezista koji su imali tada za to vrijeme najmoderniju opremu, i interesovali su se kako za NATO pakt tako i za Varšavski blok, dakle prisluškivali su veliki spektar frekvencija.