Analitika kao usluga progresu umjesto populizmu

Ukoliko zavirimo u statistiku bivše države i pogledamo broj živorođene djece od 1970. godine pa do 1991. godine lako primjećujemo pad tog broja (sa cca 392 000 na cca 325 000), pad stope nataliteta (18,1 na 13,8), pad stope fertiliteta (sa 2,26 na 1,94), pad prirodnog priraštaja (sa 9,7 na 4,4)  kao i pad broja sklopljenih brakova (sa cca 176 000 na cca 134 000). Ovi brojevi su imali stabilnost do perioda Titove smrti, nakon čega kreće njihov drastičan pad. Sa padom ovih brojki strašno je rastao ukupan dug Jugoslavije (od 1977. do 1981. sa cca 9 milijardi na 20 milijardi dolara), trgovinski deficit (od 1978. do 1979.  sa 4.315 miliona na 7.225 miliona dolara) kao i pad pokrivenosti uvoza izvozom ( sa 66,2% u 1976. na 48,5% 1979.).

Nakon raspada Jugoslavije, Bosnu i Hercegovinu je zadesila strašna agresija u kojoj je poginulo preko 100 000 građana Bosne i Hercegovine, raseljeno oko 2 miliona, te da se broj silovanih žena procjenjuje i do 50 000. Bosna i Hercegovina je ovakvu agresiju dočekala kao jedna od dvije najsiromašnije republike bivše Jugoslavije sa lošom infrastrukturom, a industrijska proizvodnja, na kojoj je pretežno zasnivan rast privrede Bosne i Hercegovine, je u periodu agresije pala za 80%. Zamislite kakav uticaj su ova dešavanja imala na natalitet stanovništva Bosne i Hercegovine.

Ovaj proces je nakon agresije nastavljen opadajućim trendovima, i pitanje je koliko je država sa porušenom infrastrukturom, bez fondova koje je trebalo uspostaviti, bez naslijedstva realnog kapaciteta, mogla i odgovoriti izazovima koji su pred njom. Na žalost, svima u vlasti možemo fakturisati odgovornost da li su ispravno postavljali prioritete, koliko su ih efikasno rješavali. Možemo fakturisati i odgovornost koliko dugo im je trebalo da definišu problem i prioritete. 

Danas, kada smo svi svjesni problema i krize u koju smo pali, u mnogim sferama, moramo biti efikasniji i moramo određene krize iskoristiti kao priliku.

S’ obzirom da je pad broja novorođene djece i broja školaraca udar na obrazovni sistem u kvantitativnom smislu onda preostaje da taj udar iskoristimo i napravimo napredak u kvalitativnom smislu. Smanjen broj djece u našem obrazovnom sistemu ne smije biti samo pitanje normi obrazovnih radnika i viška prostora već odluka da se postojeći kapaciteti usmjere u podizanje kvaliteta obrazovanja. Otvoren je prostor da se nastavno osoblje potpuno i predano posveti svakom učeniku, da se iskoristi infrastruktura kako bi se kroz obrazovanje ponudili novi i kvalitetniji obrazovni procesi. Savremena ekonomija kao i novi trendovi i kretanja na globalnom tržištu zahtjevaju prilagođavanje obrazovnog procesa kao odgovor na izazove i potrebe savremenog doba. Kvalitetnijim obrazovanjem moramo izgraditi stručne i sposobne, inovativne kadrove koji će dati novu vrijednost našem društvu, doprinijeti stabilnosti istog i biti generator novog doba. Ovaj proces je dugoročna investicija koja će dobit društvu isplaćivati što ranije započnemo s njom.

Pored ove prilike za obrazovanje potrebno je raditi na pronatalitetnim politikama i mjerama, poboljšanju zdravstvenog sistema koji će biti spremniji da odgovori i na vremena neizvjesnosti i stanja nesreće.

Zbog toga izvršne politike, odnosno izvršni nivoi vlasti i ustanove, se moraju okrenuti efikasnijem radu na ovim poljima. Na ovim temama ne smije biti visoke politike, a snagu javnosti iskoristiti kao pritisak na one koji bi takve procese blokirali.