Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) danas se nalazi u najtežoj institucionalnoj krizi otkako postoji. Bez direktora, bez zamjenika, i pod političkim pritiscima koji dolaze iz entitetskih centara moći, SIPA je ostavljena da se sama bori sa vlastitom paralizom. Odlazak Darka Ćuluma i bijeg zamjenika Zorana Galića pred domaćim pravosuđem samo su kulminacija dugog procesa u kojem je ova institucija postala taoc političkih kalkulacija i trgovine funkcijama.
U ovom sumornom pejzažu političke trgovine, vrijedno je podsjetiti da su u prošlosti postojali lideri koji nisu sigurnosne agencije koristili kao monetu za potkusurivanje – već su ih gradili kao stubove zaštite države. Među njima su svakako Bakir Izetbegović i bivši direktor Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Osman Mehmedagić Osmica.
Za vrijeme mandata Osmice na čelu OSA-e, ova agencija bila je prepoznata kao posljednji bedem državnosti BiH. Izetbegović, svjestan krhke sigurnosne situacije i stalnih udara na institucije, nikada nije dozvolio da se OSA prepusti u ruke onih koji ne osjećaju odanost Bosni i Hercegovini. Naprotiv, njegov politički kurs bio je da OSA ostane institucija koja će braniti državu od unutrašnjih i vanjskih prijetnji, ne birajući sredstva da zaštiti ustavni poredak.
Dok su drugi lideri, pa i današnji koji se busaju patriotizmom, olako trgovali pozicijama unutar SIPA-e, prepuštajući rukovodeće poluge onima koji otvoreno prijete secesijom, Izetbegović je OSA-u čuvao kao stratešku tačku nacionalne sigurnosti. Današnje stanje u SIPA-i, gdje su rukovodstva agencije posredno pod kontrolom političkih struktura iz Banja Luke, najbolji je dokaz koliko je tadašnja Izetbegovićeva politika bila ispravna i potrebna.
Ne čudi stoga što danas pojedini političari pokušavaju prekriti vlastitu odgovornost za urušavanje SIPA-e tako što retroaktivno napadaju one koji su se u najtežim trenucima borili da sigurnosne institucije ostanu uz BiH. Malezijski student iz Stranke za BiH Semir Efendić i slični, koji danas “rigaju vatru”, zaboravljaju ili namjerno prešućuju da su ključne pozicije u SIPA-i ustupane kroz dogovore u kojima su oni ili njihovi politički mentori aktivno sudjelovali.
Realnost je surova: SIPA danas nije sposobna privesti čak ni jednog predsjednika entiteta, a njeni službenici se povlače pred dugim cijevima entitetske policije. Ta nemoć nije nastala preko noći, već je rezultat godina urušavanja autoriteta institucije zbog političkih kalkulacija koje nisu imale državu na prvom mjestu.
Za razliku od toga, OSA pod Osmicom i političkim pokroviteljstvom Izetbegovića bila je, i ostala, sinonim za borbu protiv antiustavnih djelovanja, ekstremizma i stranog uplitanja. Zato je upravo OSA danas predmet stalnih napada onih koji bi rado vidjeli slabu i rascjepkanu Bosnu i Hercegovinu.
Bakir Izetbegović i Osman Mehmedagić nisu trgovali sigurnošću građana Bosne i Hercegovine. Oni su, uprkos svim pritiscima i osporavanjima, radili ono što su morali: čuvali državu.
Danas, kad je jasno koliko je krhka sigurnosna arhitektura BiH, jasno je i ko je na vrijeme prepoznao opasnosti, a ko je za šaku političkih ustupaka prodavao institucije koje trebaju biti ponos svih građana BiH.
Na kraju, uposlenici SIPA-e nisu “peta kolona”, niti su institucije poput OSA-e “muslimanske jazbine”, kako ih primitivno nazivaju pojedini lideri iz entiteta. Oni su dio države Bosne i Hercegovine, i njihova je misija da rade u interesu svih građana, bez obzira na nacionalnost. Šteta je što su ih mnogi političari ostavili na cjedilu onda kada su im najviše trebali.
