HISTORIJA | Juli 15, 2022
Berlinski kongres 1878. i Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine
Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. jula 1878. godine. Kojim je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 stavki San-Stefanskog sporazuma. Priznate su Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao nezavisne države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao neovisnu državu, dok je ostatak teritorija bila neovisna Bugarska. Niz drugih provincija Osmasnskog carstva je odvojeno i predat na upravljanje drugim državama, poput Kipra koji je pripao Velikoj Britaniji.
Prije tačno 144. godine završen je Berlinski kongres i potpisan Berlinski sporazum. Gdje su donesene odluke koji su obilježili bosanskohercegovačku i bošnjačku historiju. Ali odluke ovog kongresa su ostale urezane i u političku stvarnost drugih balkanskih naroda sve do danas.
Berlinski kongres je bio skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog carstva, koji je pod patronatom Otta von Bismarcka održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine u Berlinu.
Berlinski mirovni kongres je održan nakon Rusko-turskog rata (1877—1878) i Velike istočne krize, koja je počela sa ustankom u Hercegovini 1875. godine. A koji je bio podržan od Crne Gore i Srbije, a zatim i od Rusije.
Kongresu je prethodio San-Stefanski mir (potpisan 3. marta 1878. godine), kojim je završen Rusko-turski rat (1877.-1878). Prema tim pregovorima Osmansko carstvo je moglo izgubiti veliki dio svoga tadašnjeg teritorija na Balkanu, a trebala je biti stvorena velika Bugarska. A Bosna i Hercegovina bi tada dobila značajnu autonomiju, dok su dobici za Srbiju bili neznatni, jer je Rusija osjećala kako se Srbija sve više približava Austro-Ugarskoj.
Protiv naglog porasta uticaja Rusije u tom području najviše su se borile upravo Austro-Ugarska i Velika Britanija. Njemačka i Austro-Ugarska bile su zabrinute naglim porastom panslavizma pod utjecajem snažne Rusije, što je moglo ugroziti položaj Habsburgovaca. Te su Velika Britanija i Austro-Ugarska zajednički zatražile održavanje ovog kongresa.
U pregovorima su sudjelovali samo pregovarači velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.
Ishod pregovora je bio Berlinski mir, potpisan 13. jula 1878. godine. Kojim je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 stavki San-Stefanskog sporazuma. Priznate su Rumunjska, Srbija i Crna Gora kao nezavisne države, a Bugarska je podijeljena južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, na Istočnu Rumeliju kao neovisnu državu, dok je ostatak teritorija bila neovisna Bugarska. Niz drugih provincija Osmasnskog carstva je odvojeno i predat na upravljanje drugim državama, poput Kipra koji je pripao Velikoj Britaniji.
I Bosne i Hercegovine, je većim dijelom dodijeljena Austro-Ugarskoj. Srbija je znatno proširena i dobila je četiri okruga na račun Osmasnskog carstca: niški, pirotski, toplički i vranjski, Rumunjska je dobila Dobrudžu, a Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar.
Sudbina Bosne se odlučila, 28. juna kada je na dnevni red kongresa stavljeno pitanje Bosne i Hercegovine. Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu i uvede svoju upravu. Ove dvije provincije su nakon toga ostale samo formalno posjed turskog sultana, ali je stvarna vlast bila u rukama Beča. Formalni prijedlog za okupaciju BiH dala je Velike Britanija. Evropske države su strahovale od činjenice da je “bolesnik sa Bosfora”, kako je kolokvijalno nazivana osmanska država, bio potpuno iscrpljen stalnim ratovima i više nije bio u stanju održavati red i mir u BiH. Ovo su bile povoljne diplomatske prilike za Austro-Ugarsku, koje je vješto iskoristio ministar vanjskih poslova te zemlje Gyula Andrássy. Obrazloženje je bilo da Sanstefanski mir, koji je predviđao autonomiju za BiH, ne bi riješio socijalne nemire i vjersku netrpeljivost u toj evropskoj zemlji.
Osmanski predstavnici bili su prisiljeni pod golemim pritiskom Velike Britanije i Njemačke pristati na tražene uslove. Otomanska delegacija je 4. jula 1878. pročitala izjavu prema kojoj je “carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenja kongresa o pogodnim sredstvima za vraćanje mira u BiH” i da ona zadržava pravo da sa bečkom vladom postigne sporazum, a 13. jula ova delegacija je dobila pisana uvjerenja da neće biti ugrožena prava sultana nad Bosnom i Hercegovinom i da će se okupacija smatrati privremenom.
Ili kako izvorno stoji u članku 25. Berlinskog sporazuma. „Pokrajine Bosnu i Hercegovinu ima Austro-Ugarska zaposjesti i njima upravljati. Budući da se austrougarska vlada ne želi baviti upravom novo-pazarskog Sandžaka, koji se između Srbije i Crne gore prostire jugoistočnim pravcem do Mitrovice, ostat će osmanska vlada ondje i nadalje u vlasti. Austro-Ugarska, da osigura opstanak nove političke države, kad i slobodu i sigurnost putova za komunikaciju, pridržava sebi ipak pravo držati posade te zaposjesti vojničke i trgovačke ceste li cijelom opsegu toga dijela staroga bosanskog vilajeta. Zato pridržavaju sebi vlada austro-ugarska i turska, da će se o potankostima sporazumjeti.“
Ovo novo sveukupno uređenje Balkana dovelo je do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će dovesti i do Prvog svjetskog rata.
