Bosanski vladari: Ban Kulin - doba mira i prosperiteta srednjovjekovne Bosne

U drugom nastavku našeg serijala o bosanskim vladarima u srednjem vijeku, govorimo o banu Kulinu. Najpoznatijem našem banu, koji je u našoj tradiciji ovjekovječen u riječima „za Kulina bana i dobrijeh dana“. A našu historiju je obilježio sa dva dokumenta, Povelja Kulina bana (povelja Dubrovčanima) i Bilinopoljska izjava.

Porijeklo bana Kulina nije sasvim poznato. Pretpostavlja se da je bio blizak srodnik bana Borića. Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava, brata raškog velikog župana Stefana Nemanje. Njegova supruga bila je banica Vojslava, a sin ban Stjepan. Moguće je da je Kulin rođen u današnjoj Slavoniji. Na vlast je postavljen već oko 1172. godine od strane Bizanta.

Vladavinu je započeo kao vazal bizantijskog cara, a zatim kao vazal ugarskog kralja. S izuzetkom jednog vojnog pohoda, koji je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru i ekonomski napredovala.

Kulin je 1183. godine vodio svoju vojsku sa snagama Ugarske pod vodstvom kralja Bele, koji je pokrenuo napad na Bizant zajedno sa Srbima pod vodstvom velikog župana Srbije, Stefana Nemanje. Uzrok rata je bio postavljanje Andorika Komina na bizantski carski prijestol, koji nije bio priznat od Ugarske.

U njegovo vrijeme srednjovjekovna bosanska država obuhvaćala je prostor od današnje Foče do današnje Srebrenice, dalje je izlazila na rijeku Drinu i pružala se do njenog ušća u rijeku Savu. Dolinom Save se prostirala do blizu kasnijeg Bosanskog Broda na sjeveru, pa do izvora Ukrine, idući linijom koja se protezala do Banja Luke i srednjeg toka rijeke Sane. Od planine Grmeč za zapadu, granica se spuštala na jug, prema župama Glamoč, Hlivno i Rama i dolinom rijeke Rame izbijala na gornji tok rijeke Neretve. Preko Jelača granica je zatvarala svoj krug oko Bosne u Foči. O prostranstvu državnog teritorija govori jedan izvor iz 1203. godine, koji kaže da se Bosna prelazila za “deset i više dana hoda”.

Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio ban Kulin sa porodicom i s mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III obavijestio zetski knez Vukan Nemanjić, već 1199. godine. Vukan piše. „u zemlji ugarskog kralja, u Bosni, razvija se hereza ne malih razmjera, i to u tolikoj mjeri da je i sam Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom, udovicom Miroslava Humskog, i sa više svojih srodnika bio zaveden preveo u onu herezu više od deset hiljada kršćana“

Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni smatralo ozbiljnim. Nakon pisma kneza Vukana papa je odlučio poduzeti određene mjere da se hereza u Bosni uništi. Papa se već 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku, tržeći intervenciju protiv Bosne.

Pred opasnosti od križarskog rata, Kulin odmah je pokazao da u pogledu vjere želi da prihvati sve što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike i prave vjernike te da je spreman primiti svaku pouku, u smislu da papa pošalje izaslanika u Bosnu. Papa je prihvatio Kulinov zahtjev i u Bosnu poslao Ivana Kazamarisa, svog izaslanika.

Papin izaslanika uz pratnju dubrovačkog arhiđakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju pored rijeke održao sabor sa starješinama krstjana banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem starješina ustanovio je da su njihova vjerovanja iskrivljena. Zato je od starješina zatraženo da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to pristali i već 8. aprila 1203. potpisali akt o odbacivanju heretičkog učenja. Akt je potpisao i sam ban Kulin i arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao kako mu je naredio papa, pa se zatim zaputio u Ugarsku. Pismom iz juna 1203. Kazamris je izvijestio papu da je pitanje bosanskih heretika riješeno. U stvarnosti čin odricanja je bio Kulinov taktički potez.

Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. Augusta 1189. godine na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument nego i jedan od najstarijih državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika.