Bosanski vladari: Stjepan I Kotromanić

U šestom nastavku našeg serijala o bosanskim vladarima u srednjem vijeku, govorimo o banu Stjepanu I Kotromaniću. Koji je vladao od 1290. do 1302. godine.

Stjepan I. Kotromanić je sin bosanskog bana Prijezde I. Bio je oženjen Elizabetom Nemanjić, kćerkom srpskog kralja Dragutina, s kojom je imao petero djece i to: Stjepana II, koji je bio bosanski ban od 1322. do 1353. godine, Vladislava, Ninoslava, Katarinu i Mariju

Smrću Prijezde II, Stjepan I Kotromanić postaje potpuni vladar Bosne. Prvi put se kao ban Bosne (banus Bosnae) spominje u pismu koje im je 1290. poslao papi Nikoli IV.

Bosna iako neovisna zemlja u tom period, bila je izložena jakom utjecaju Ugarske. Zbog toga su se previranja na Ugarskom dvoru odražavala i na zbivanja u tadašnjoj Bosni. Smrću ugarskog vladara Ladislava IV 1290. godine počinje proces slabljenja središnje vlasti. Muška loza legitimnih Arpadovića se ugasila i dok je ugarsko plemstvo najvećim dijelom prihvatilo Andriju za kralja, sestra Ladislava IV i njezin muž, istakli su kandidaturu svoga sina Karla Martela. Na kraju je na prijestolje uspio da dođe Andrija III Mlečanin – dakle unuk kralja Andrije II. Tada su napuljske vlasti svim sredstvima prikupljale pristaše za rat protiv Andrije III, koji mu je formalno i najavljen početkom 1292. godine.

Ova previranja dovode do usložnjavanja situacije u Bosni, koja se ogleda u jačanju porodice Šubića. Negdje oko 1292. godine, ban Pavao Šubić tražio je u Napulju potvrdu vlasti nad područjem naziva Drežnik, kao i rodom koji se zove Sučani i Psetom, i odatle sve do granice Bosne. Ipak, u februaru 1292. godine, već je bio okončan postupak kojim kralj Andrija III posjed Drežnika daruje banu Stjepanu Baboniću. Tako da u dostupnim dokumentima nema podataka o vlasti Šubića na prostoru uz bosansku granicu. Naredne godine Andrija III je Šubiću dodijelio i titulu primorskog bana i nasljedno dostojanstvo primorskog bana. Pavao je uskoro toliko učvrstio svoj položaj da nije bilo potrebe da se upušta u bilo kakve diplomatske igre. Iako su pojedini historičari navodili da je Pavao 1295. godine dobio nasljednu vlast bana, iz Napulja nikada nije stigao dokument koji bi Šubićima hrvatsko – dalmatinsku banovinu predala u nasljednu vlast. Šubići, odnosno, ban Pavao postepeno su u posljednjih desetak godina XIII stoljeća uspjeli stvoriti pravo gospodarstvo kojem se, na putu daljeg širenja, spriječila srednjovjekovna Bosna čijom teritorijem je tada vlada Stjepan I Kotromanić.

Faktički samostalan i siguran u svojim zemljama, ban Pavao je mogao da pokuša pokoriti susjedne zemlje. Prva na redu je bila Bosna. U povelji iz 1299. godine, ban Pavao se naziva banus Corouacie, Dalmatie et dominus Bosne. Ipak, tada Pavao još uvijek nije imao pod svojom kontrolom veći dio Bosne, osim prostora Donjih Krajeva, gdje je njegovu vlast priznao lokalni velikaš knez Hrvatin Stjepanić.

Dinstija Kotromanića, nije prihvatila ovakvu politiku porodice Šubića te je odlučila pružiti im ozbiljan otpor. Kada je Pavao bansko dostojanstvo Bosne dao svom bratu Mladenu I, bosanskom banu Stjepanu I nije preostalo ništa drugo nego da otpočne borbu za opstanak Bosne. Na samom početku XIV stoljeća u Bosni su se vodile ogorčene borbe.

Činjenica da Hrvatin Stjepanić u zimu 1301. godine silazi u Skradin kako bi obnovio vezu s “banom Hrvata”, njegovom braćom i sinovima, nam dovoljno govori da tada Pavao još uvijek nije nosio titulu bosanskog “gospodina”, odnosno da njegov brat Mladen I, još uvijek nije bio ban Bosne.

U ljeto 1301. godine Pavao poduzeo prvi pohod na Bosnu, na prostor humske kneževine, koju ipak trebamo posmatrati tada odvojene od Bosne. U proljeće iduće 1302. godine, pokrenut je novi vojni pohod, ovaj put direktno protiv bosanskog bana Stjepana I, čiji je cilj bio konačno pokoravanje Bosne. Na čelu pohoda se nalazio brat od Pava, Mladen I.

Na poziv dubrovačkih trgovaca u maju 1302. godine iz tog grada su u većem broji otišli trgovci prema zaraćenim krajevima. Trgovci u pismu izvještavaju da se borbe vode u dubokom zaleđu bosanske države, te da je nemoguće vratiti se, uz obrazloženje da su svi putevi po Srbiji zatvoreni zbog rata koji je zahvatio i Bosnu, u kojoj ban Mladen vodi operacije protiv bosanske vojske na čelu sa banom Stjepanom I, negdje u krajevima oko Drine. Na osnovu ovoga možemo zaključiti da je posljednji otpor bosanske vojske pružen uz rijeku Drinu. Pismo je po svemu sudeći poslano tijekom druge polovice mjeseca maja, pošto se Mladen I u jednom pismu iz 11. juna 1302. godine izjašnjava kao bosanski ban, te je vjerojatno tada već bio poražen bosanski ban Stjepan I. U pismu garantira siguran prolazak Splićanima “po čitavom našem gospodarstvu Hrvatske i Bosne”.

Iako je ban Stjepan I, krajem maja ili početkom juna 1302. godine svrgnut sa banske stolice, ni te godine nije bila odlučena sudbina Bosne. Sve i da je Mladen I ostvario trijumf u Bosni, njegov uspjeh nije bio odlučan niti trajan. Ostaci bosanske vojske i bosanskog naroda su tijekom druge polovine 1302. godine izvodili iznenadne napade širom “Mladenove bosanske banovine”, što dovoljno govori da Bosna nije prihvatila novog osvajača. Koliko je otpor bio ozbiljan dovoljno govori podatak da je u jednom boju 1304. godine poginuo i sam Mladen I. Ipak, te godine vjerojatno je skršen, otpor čime će započeti epoha vlasti Šubića u Bosni.