Bosanski vladari: Stjepan II Kotromanić - početak teritorijalne ekspanzije Bosne

U osmom nastavku našeg serijala o bosanskim vladarima u srednjem vijeku, govorimo o banu Stjepanu II Kotromaniću. Jednom od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji, koji je vladao od 1320 do 1353. godine. Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju.

Stjepan II se rodio u porodici bana Stjepana I i srpske kraljevne Elizabeta Nemanjić, kćerke kralja Dragutina. Za vrijeme vladavine bana Stjepana I, Bosna je bila pod vlašću Šubića, dok je ban držao samo područje Srebrenika. Nakon njegove smrti 1314. Elizabeta, Stjepanova majka, je preuzela de facto vlast ali nije mogla održati se na vlasti pa krajem 1314. s djecom bježi u Dubrovnik.

U prošlom tekstu u našem serijalu, o banovima Šubić, opisan je dolazak Stjepana II Kotromanića na vlast. Poslije sloma Mladena II, Stjepan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta suvladara pomagao mlađi brat knez Vladislav.

Vladvina bana Stjepana II Kotromanića je bila prožeta sukobima i teritorijalnim širenjem banovine Bosne. Mudrom vladavinom i diplomatskim umijećem je širio i učvrstio svoju vlast.

Jedan od velikih sukoba koji su se tada dogodili jeste i sukob sa Srbijom. Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da dopusti da Bosna već dvije decenije drži Hum,tako da je stalno insistirao kod bana Stjepana II da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, sa druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo građenje utvrde na ušću Neretve, ignorišući Dušanove pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile Konavle i Travuniju s Trebinjem i Gackom, stigavši do Boke. Dušan 1350. godine priprema svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stjepanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne dijelove Bizanta, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike. Njegov plan je bio da se povlači pred Dušanom i da ga na teškom i nepristupačnom terenu izmori stalnim napadima i slomi iznenadnim protivudarom. Međutim Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalnu vlastelu, pa je Stjepan II uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prijestolnica,Bobovac, našla se pod pasivnom opsadom, pošto Dušan nije uspeo da ga zauzme na juriš. Dušan je dio vojske ostavio da blokira grad, deo je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim dijelom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stjepan II ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe kontrolisale veći dio banovine Bosne, bizantijske snage su napale južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, tako da je Stjepan II uspio da sačuva svoju državu. Car Dušan je poslije ovoga pokušao da ženidbom svog sina Uroša sa Stjepanovom kćerkom Elizabetom, kasnijom suprugom Ludovika , povrati Hum kao njen miraz, ali je ban odbio ovu ponudu.

Teško bolestan ban Stjepan je umro 28. septembra, 1353  godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku odnosno svom bratu i suvladaru knezu Vladislavu kao regentu. Sahranjen je u samostanu u Milama, kod Visokog.

Značaj vladavine bana Stjepana

U toku jedne decenije ban Stjepan II je uvećao teritoriju bosanske države čime je bio završen jedan važan period njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV. vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Teritorija zemlje je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnju stabilizaciju države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine, se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele. Bio je prvi bosanski vladar koji je kovao vlastiti novac.

Brak i potomstvo

Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko.

Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.

Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke. Elizabeta Kotromanić, kraljica Ugarske i Poljske, supruga Ludovika I Anžuvinca. I Katarina Kotromanić, grofica celjska, supruga Hermana I Celjskog

Ban Stjepan je imao sina Vuk koji je živio kratko.