Bošnjaci i turkofobija

Bošnjaci su jedan od onih naroda sa kojima se zla kob poigrala kao sa rijetkima, a rezultat takve sudbe jeste rub biološkog opstanka i jedanaest genocida na kontu svog historijskog bistvovanja. I opet, uprkos toj činjenici, oni opstaju i prkose višestoljetnim katilima iz komšiluka i susjedstva i njihovim mentorima iz judeokršćanske zajednice, i trenutno prema nekim procjenama predstavljaju preko 55% stanovništva Bosne i Hercegovine. 

Prosječnog Bošnjaka možemo posmatrati kao čovjeka koji je imenom, prezimenom i porijeklom Bošnjak, koji je spreman svoju rodnu grudu braniti i životom, ali duboko u sebi ima ideološka cijepanja i milion neodgovorenih pitanja. A kako ih ne bi i imao. Bošnjaštvo, islam, Bosna – to su stvari zbog kojih krvari stoljećima, doživljava protjerivanja, genocide, ratove, nedaće, pa čime da se ponosi i šta da slavi? Uz nedostatak institucionalnog djelovanja i učenja u obrazovnim institucijama o sebi, svojim korijenima, svojoj vjeri, svojoj državi i svom narodu, Bošnjak pokušava da se na sve načine odrodi od onoga što istinski jeste i makar na neko vrijeme misli da se spasio eventualnog budućeg pokolja.

Toliko je poljuljan duh da se u podsvijesti pita da li vrijedi to sve prolaziti, ko zna još koliko puta, pa se pribjegava alternativnim i pseudoetničkim identitetima poput Bosanstva. Zbog tog razloga se okreću raznim “građanskim opcijama”, suptilnom relativiziranju strana, očajničkom potrebom da bude prihvaćen kod S-H komponente po svaku cijenu, zaboravljajući jedinu istinu – oružje i hrabrost su stvari koje garantuju život i opstanak na ovim prostorima, a nikako ideološke sklonosti i vjersko opredjeljenje, jer svjedoci smo čak i “posrbljenih” Bošnjaka koji u protekloj agresiji završiše u istim masovnim grobnicama kao i oni sa beš vakat namazom. 

Pomenuti “turski grijeh” je prisutan čak i kod onih osvještenijih među Bošnjacima, koji sebe (uglavnom u cyber vodama) vole nazivati bošnjačkim nacionalistima i patriotama. Kompleks koji nije baš uočljiv kao kod prve pomenute grupe Bošnjaka, ali je ipak prisutan. Koncept je isti kao i u katoličkoj teologiji: Bošnjak na svojim plećima osjeća krivicu predaka, suptilno indoktriniran svetosavskom ideologijom u kojoj su mu se pradjedovi poturčili, prodali vjeru za večeru i služili “mrskom okupatoru” dok su njegovi sunarodnjaci patili pod turskim zulumom, a sakrement krštenja i spiranja grijeha je što konstantnije i jače pljuvanje po Osmanskom Carstvu, Republici Turskoj, Turcima, hilafetu i bilo kojem orijentalno-islamskom naslijeđu bošnjačkog naroda.

Naravno, onaj ko iole poznaje historiju Bosne i Bošnjaka svjestan je da su to vanserijske gluposti i nebuloze velikosrspske ideologije, te da Bošnjaci nisu bili nikakvi podanici desetog reda, već ljudi koji su suvereno vladali rame uz rame sa Osmanlijama, utemeljiteljima hilafeta, i koji su Carstvu dali 9 velikih vezira, 3 nasljednika, 20 beglerbegova, 40 admirala te stotine drugih velikih ličnosti koje su ostavile dubok trag u historiji te zajedničke države. Također su bili poznati i kao neustrašivi vojnički narod čija je čizma gazila i osvajala teritorije po svim kontinentima na kojima je bila osmanska vladavina.

O afirmaciji bosanskog jezika, arebici, sevdahlinkama i drugim kulturnim ostavštinama bošnjačkog naroda suvišno je trošiti riječi. I sve se to zna, vrlo dobro. Ipak, zlonamjerna teza o “turskoj prodaji Bosne A-U Monarhiji” koja svojom glupošću komotno parira onoj o “Alijinoj prodaji Srebrenice” ili “prodaji Bosne u Dejtonu” jeste postala veoma ustaljena u našem narodu i istrajava se na istoj. Kratkovidi i mahom politički nepismeni Bošnjaci su spremni prihvatiti 900 projekata agencije TIKA koja obnavlja ratom porušeno, rekonstruiše dotrajalo ili pak gradi nešto novo na prostorima naše države, spremni su očekivati momentalnu vojnu intervenciju u slučaju eskalacije sukoba, desetine Bayraktar TB2 dronova na bosanskom nebu, žele imati jednu svjetsku velesilu iza leđa na međunarodnom planu, kao što je slučaj sa srpskom politikom i kinesko-ruskom podrškom, ali isto tako više od svega žele pljuvati po onima od kojih najviše očekuju. 

I nije to ništa novo, poznati smo kao narod koji od dokazanih prijatelja, poput Irana i Pakistana, sebi pravi neprijatelje (uz svresrdnu pomoć ostataka agenata KOS-a koji i danas dejstvuju u našoj državi), pa ne čudi ni tolika galama kada je u pitanju Republika Turska. 
Politički zreo i pismen narod, koliko god to bilo moralno upitno, svjestan je da se za dobrobit vlastite države nekada treba i sa crnim vragom u kolo uhvatiti, ukoliko će to biti u službi Domovine i njenog naroda, a nikada neće, ni pod razno, non-stop propitivati i pod stalni znak pitanja dovoditi namjere deklarisanih i dokazanih prijatelja svoje države. 

Dolazak ministra odbrane Republike Turske Hulusija Akara krajem prošle godine (koji je u ratu bio glavni komandant turskih mirovnih snaga u Bosni) u jeku separatističke retorike koja dolazi iz manjeg bh. entiteta i koji je tom prilikom nedvosmisleno rekao da je Turska spremna odgovoriti na svaki zahtjev Bosne i Hercegovine ostao je gotovo nezapažen.

Dežurni kritičari su ostali nijemi. Također su ostali bez komentara i na Erdoanovu izjavu o činjenici da je Turska mnogo jača nego prije, i da to nije ona država iz vremena Alije Izetbegovića, kojoj su ruke bile svezane. Bilo koja pozitivna vijest i podrška našoj državi prolaze ispod radara, međutim tabloidni naslovi i namjerne pogrešne interpretacije u sarajevskim mainstream medijima koji uobičajni trilateralni sastanak institucija tri države zlonamjerno predstave kao sastanak lidera etničkih skupina vuku sa sobom salve kritika i takmičenja u pljuvanju. Neka se svako od nas zapita kome takva retorika ide u korist. 

Navijači košarkaškog NBA tima Philadelphia 76ers autori su poznate parole “trust the process” i Bošnjaci bi se dobro trebali zamisliti i preispitati sa tom frazom, barem oni razumom obdareni.