Čudo na Neretvi: Kako je Armija RBiH deblokirala Mostar i porazila tzv.Herceg-Bosnu

Rat koji je počeo 1992. godine, agresijom Srbije na Republiku Bosnu I Hercegovinu, na području Hercegovine i srednje Bosne dodatno se zakomplikovao sljedeće, 1993. godine kada dolazi do izdaje dojučerašnjih saveznika, zabijanja noža u leđa i otvorene agresije Republike Hrvatske na teritorij Republike Bosne i Hercegovine u cilju realizacije Tuđmanove ideje tzv. “Velike Hrvatske” i objedinjavanja svih Hrvata u jednu državu.

Do prvih čarki i provokacija od strane HVO-a i HV-a dolazi još 1992. godine, a 23. oktobra masovnom upotrebom teških artiljerijskih oruđa, oklopno-mehanizovanih sredstava ratovanja, kao i pješadijskih jedinica, HVO napada grad Prozor.

Već s proljećem naredne godine, sukobi se polako prenose u Hercegovinu da bi 9. maja 1993. godine oko 4 sata i 50 minuta ujutro, hrvatske snage započele agresiju i na sami grad Mostar. Snage HVO-a i HV-a izvršile su opći napad na snage Armije RBIH pretežno stacionirane na istočnoj strani grada koristeći sva raspoloživa oružja i oruđa u pokušaju da ovladaju Mostarom i slome hrabre borce Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Od tada počinje opsada grada Mostara od strane pripadnika HV-a I HVO-a. Grad je svakodnevno granatiran projektilima raznih kalibara, s obližnjeg brda Hum, snajperi su gađali sve što se kretalo na istočnoj strani grada. Neprijatelj je u potpunosti “usavršio” zanat ubijanja jednog grada, razarani su kulturno-historijski spomenici i javni objekti, dok su se na meti agresora redovno nalazili i redovi za vodu i hranu.

Neprijatelj je, iako većinski stacioniran na zapadnoj obali Neretve, na istočnoj strani pod svojom kontrolom takođerdržao naselja koja su snage Armije RBiH u Mostaru odvajale od onih na području Drežnice, i dalje u pravcu Jablanice i Konjica.

Uslijed vrlo teških uslova u ratom razorenoj i u potpunosti, od dva agresora opkoljenoj istočnoj strani grada, komanda Armije RBiH u mostarskoj enklavi, na čelu sa generalom Arifom Pašalićem, donosi odluku o pokušaju deblokade grada pravcem Sjeverni logor - Vrapčići - Bijelo Polje - Salakovac - Drežnica. Cilj operacije bio je osvajanje navedenih lokaliteta i spajanje odsječenih boraca Armije RBiH u Mostaru s onima u Drežnici, te daljnje povezivanje sa slobodnom teritorijom u Jablanici i Konjicu. Operacija je primarno imala humanitarni karakter, s obzirom da u grad do tada nisu ulazili konvoji humanitarne pomoći, a stanovništvo je višestruko poraslo prilivom desetina hiljada izbjeglica protjeranih od strane agresora sa nevesinjskog, dubravskog i podveleškog područja.

S obzirom da su pripadnici Armije RBiH bili inferiorni u odnosu na neprijatelje po pitanju naoružanja, municije i ostatka materijalno-tehničkih sredstava, prije početka operacije bilo je potrebno obezbijediti dovoljne količine municije s kojom bi se uspiješno izvela ista. S obzirom na potpunu blokadu grada, jedini način na koji je municija mogla doći u Mostar bio je preko planine Velež, putovanjem od nekoliko desetina kilometara, preko teškog terena, kroz teritoriju pod kontrolom srpskog agresora, do slobodne teritorije u Konjicu, gdje je fabrika municije „Igman“, čak i u ratnim uslovima, radila punom parom proizvodeći velike količine municije koje su se pokazale ključne u odbrani Bosne i Hercegovine. Nekolicina odvažnih pripadnika 41. motorizovane slavne brigade zaputila se na višednevno putovanje kroz neprijateljsku teritoriju, preko Podveležja, planine Velež, prema Bjelimićima i Konjicu. Municiju su istim putem nazad donijeli na konjima, koji su kupljeni od stanovništva okolnih sela kod Konjica. Ovaj herojski poduhvat je, kako će se kasnije pokazati, bio ključan za uspjeh ove operacije i spas bošnjačkog naroda Hercegovine.

Nakon što je municija uspješno dostavljena i podijeljena borcima, sve je bilo spremno za početak operacije. Komanda 4. korpusa Armije RBiH nije imala plan B u slučaju neuspjeha. To najbolje govori o tome koliko je ova operacija bila značajna, ona nije smjela propasti.

Operacija deblokade Mostara započela je 30. juna 1993. godine. Borci 4. korpusa Armije RBiH podijeljeni u nekoliko većih grupa te noći su se infiltrirali na teritoriju pod kontrolom HVO-a na sjevernim prilazima Mostaru. Oko 03:30 ujutro, krenuo je sveopći napad na agresorske snage u Bijelom Polju i Sjevernom logoru, gdje su ujedno vođene i najteže borbe za deblokadu grada. Na samom početku napada, diverzanti Armije RBiH minirali su most koji je povezivao snage HVO-a u Sjevernom logoru, sa onima na zapadnoj strani grada, efektivno izolirajući neprijatelja, značajno mu otežavši dopremanje pojačanja. Neprijatelj je kasarnu „Tihomir Mišić“ na području Sjevernog logora, pretvorio u svojevrsnu tvrđavu iz koje je pružao žestok otpor borcima Armije RBiH. Dva sata nakon početka napada, oko 05:30 ujutro, čamcima preko Neretve, agresorima kao pojačanje stiže oko 100 bojovnika HVO-a.

Na području Bijelog Polja i Vrapčića pripadnici 4. korpusa Armije RBiH uz tekbire, u silovitom napadu, razbili su agresorske snage. U izvještaju Glavnog štaba HVO-a Mostar stoji da su „muslimanske snage iznenada napale postrojbe HVO-a na području Bijelog Polja i Vrapčića“ te da se vode „žestoke borbe na Podgoranima, Potocima i oko komande 1. bojne HVO-a“. Važno je napomenuti da su svi navedeni lokaliteti naseljeni pretežno bošnjačkim stanovništvom, koje je toga dana oslobođeno od terora agresorskih snaga. Neprijateljske snage, razljućene zbog pretrpljenih gubitaka u ljudstvu i teritoriji, artiljerijski djeluju po istočnoj strani Mostara, primarno naseljima na južnim prilazima gradu: Južni logor, Blagaj, Dračevice, samom gradskom području Mostara, kao i po lokalitetima na kojima su se još uvijek vodile borbe.

Oko 9 sati ujutro, zadnji agresorski vojnici iz kasarne „Tihomir Mišić“ prisiljeni su na bijeg preko rijeke Neretve, na zapadnu obalu pod kontrolom HVO-a. U oslobađanju Sjevernog logora i kasarne „Tihomir Mišić“ život je izgubio i nosilac najvećeg ratnog priznanja, ordena heroja oslobodilačkog rata, komandant 41. slavne (1. mostarske) brigade, Mithad Hujdur – Hujka. Hujkina pogibija je poljuljala moral boraca 4. korpusa Armije RBiH, ali su se, suočeni s realnošću koja ih čeka ukoliko ne uspiju deblokirati grad, branioci Mostara, brzo oporavili u u silovitom jurišu natjerali neprijatelja u bijeg.

Zauzimanjem Sjevernog logora i kasarne „Tihomir Mišić“ borci Armije RBiH zarobili su velike količine naoružanja i municije koje su odmah stavljene na raspolaganje jedinicama kako bi se nastavila borbena dejstva i uspješno okončala operacija.

Snage Armije RBiH također su prešle rijeku Neretvu i ovladale naseljem Raštani na zapadnoj obali, natjeravši agresorske snage u bijeg, ali su, pritisnute sa tri strane, tokom sljedećih dana, bile primorane na povlačenje. Nešto kasnije, oko 10:00, borci Armije RBiH zauzimaju i zgradu 1. bojne HVO-a u Bijelom polju, čime je neprijatelj na ovom dijelu ratišta efektivno poražen.

Borbe se dalje nastavljaju u pravcu Hidroelektrane Salakovac, a oko podneva, dolazi do spajanja Izviđačkog odreda iz Drežnice te boraca Armije RBiH iz Jablanice sa borcima 4. korpusa iz opkoljenog Mostara. Time je operacija od sudbonosnog značaja za Mostar praktično završena. Neutralisane su sve neprijateljske jedinice na istočnoj strani rijeke Neretve koje su spriječavale spajanje razdvojenih formacija Armije RBiH u Mostaru i Drežnici (Jablanici/Konjicu). Neprijateljski gubici bili su veliki. Poginulo je na desetine pripadnika HVO-a, a zarobljeno ih je oko 150, također je zarobljen i jedan oficir regularne hrvatske vojske. Gubici Armije Republike Bosne i Hercegovine iznosili su svega 9 poginulih i 18 ranjenih boraca.

Stanje u Mostaru prije i poslije operacije deblokade grada izvedene 30. juna 1993. godine

S obzirom na slabo brojno stanje i opremljenost boraca Armije RBiH u odnosu na neprijatelja, te okolnosti u kojima se 4. korpus nalazio na području mostarske enklave (VRS i HVO su držali Mostar u potpunoj izolaciji) operacija deblokade grada je strateški briljantno odrađena uz minorne količine municije i naoružanja, te minimalne gubitke u ljudstvu.

Neprijateljske snage su tokom sljedećih par dana pokušavala da presjeku snage Armije RBiH kod Samostana časnih sestara, između Vrapčića i Bijelog Polja, te da ih na taj način razdvoje na bjelopoljsku i mostarsku enklavu (nešto što su pokušali 15 dana kasnije tokom najsnažnije ofanzive HVO-a i HV-a na Mostar, na južnim prilazima gradu) ali su hrabrim i požrtvovanim otporom branioca grada svi njihovi pokušaji odbijeni.

Otvaranjem puta prema slobodnoj teritoriji deblokadom grada, Mostar je prodisao. Razbijena je 52-dnevna blokada nametnuta od strane HVO-a. U grad po prvi put ulaze značajnije količine hrane, lijekova i municije što je omogućilo njegovim braniocima i civilnom stanovništvu da se izbore sa strahotama i teškoćama rata koji će potrajati još više od dvije godine.