Da li se historija ponavlja? Stanje u Bosni i Hercegovini prije 30 godina i danas

Godina je 2022., a društveno-politička situacija u Bosni i Hercegovini iz dana u dan sve više liči na period od prije trideset godina. Javnost je u strepnji od mogućnosti da su 1992. i 2022. godina zapravo blizankinje. Sličnost ova dva perioda Bosnu i Hercegovinu opet dovodi u situaciju da su sinonimi za njeno ime rat i zločin.

Genocid, etničko čiščenje, masovne grobnice, civilne žrtve, silovanje, urbicid, humanitarna katastrofa i nemoć međunarodne zajednice strahovite su, ali najrelevatnije, asocijacije na rat u Bosni i Hercegovini. Stoga ratno-huškačka politika koja postaje sve ustaljeniji narativ Srba u Bosni i Hercegovini, te Sandžaku, stvara atmosferu koja sve više podsjeća na predratno doba.

Paukova mreža se oko Bosne i Hercegovine plela duži niz godina, čekao se samo povoljan momenat da se zada smrtonosni ugriz. Obrađivanje Bosne i Hercegovine bio je proces koji se godinama smišljeno provodio kako kroz politiku, tako i kroz literaturu, historiografiju, žurnalizam i slično. Osnovna teza dobro utvrđenog narativa očitovala se u tome da su Srbi u Bosni i Hercegovini posebno ugroženi, da se nalaze u neravnopravnom položaju, te da ih je sve manje na istaknutim pozicijama u politici, kulturi i privredi.

Srbi su stvaranje suverene SR Bosne i Hercegovine smatrali vještačkom političkom tvorevinom kojoj je cilj bio razbijanje integriteta srpske nacije koja ima „istorijska prava“ na Bosnu i Hercegovinu. Bosna i Hercegovina, kakva je skrojena ZAVNOBiH-om, je od strane srpskog nacionalizma bila proglašena vještačkom, politički nametnutom i historijski neutemeljenom tvorevinom kojom su presječene iskonske veze bosanskohercegovačkih Srba sa nacionalnom maticom.

Najekstremniji oblik tog nacionalizma ogledao se u otvorenoj reafirmaciji i jačanju četničkog pokreta, koji se predstavljao kao glavni patriotski pokret i oličenje ideologije rodoljublja. Četništvo je tada bilo dovedeno u funkciju narodnog spasenja i borbe „za svetu slavu i krst časni“.

Srpski narativ je u tom periodu, uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu, bio usmjeren ka diskreditaciji bilo kakvog muslimanskog nacionalnog pitanja, dovođenjem u sumnjivu vezu sa panislamističkim i sličnim tendencijama. Odnosno, cilj takvog narativa bio je da se Evropa zabrine pred novim naletom islama i pred izmišljenim džihadom, te se pokušavala nametnuti ideja da će Srbi biti oni koji će se boriti protiv islamskih, tj. bosanskohercegovačkih, mudžahedina. Radilo se na tome da se stvori slika da Muslimani u Bosni i Hercegovini ostvaruju svoju supremaciju nad Srbima i Hrvatima, te da tako ostvaruju svoju ambiciju da u srcu Evrope stvore posebnu islamsku državu. Cilj takve propagande bio je reafirmiranje kosovskog mita i duha osvete, te širenje ideje da ujedinjeno srpstvo može suzbiti najezdu islama.

Shodno već tada zacrtanim planovima o razbijanju i podjeli Bosne i Hercegovine na nacionalnoj osnovi, tadašnja vodeća srpska stranka SDS, pokazuje svoje licemjerstvo negiranjem Skupštine BiH u kojoj je i ona vršila vlast. Blokiranje Skupštine i njena nefunkcionalnost uzrokovana blokadama služili su kao pokriće za radnje na stvaranju srpskih paradržavnih tvorevina u BiH. Radovan Karadžić je Skupštinu BiH manipulisao onako kako je odgovaralo realizaciji njegovih stvarnih ciljeva, koji su se prilagođavali Miloševićevoj strategiji.

Karadžić je nakon Lisabonskih pregovora izjavio da je svoje poslanike u Srpskoj Skupštini BiH obavijestio o tome da se nije ni govorilo o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer to još nije došlo na dnevni red, nego se dogovorilo o tome da neće biti otcjepljenja od Bosne i Hercegovine i priključenja nekome drugom, te da to zaista neće uraditi, s obzirom na to da Bosna i Hercegovina neće biti unitarna tvorevina.

Karadžić je tada istaknuo da će Bosna i Hercegovina biti uređena onako kako predlaže SDS, tj. da će biti u potpunosti konfederalizirana Bosna i Hercegovina u kojoj bi nacionalni kantoni imali izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, odnosno svu vlast sa svojom upravom, vojskom policijom, pa čak i vlastitom monetom, ili će on pristupiti realizaciji svojih prijetnji, a to je kako će se kasnije pokazati, rješavanje tih pitanja vojnom silom, odnosno agresijom na Bosnu i Hercegovinu.

Bosna i Hercegovina je danas suočena sa najvećom krizom i prijetnjama miru još od prethodnog rata. Svakodnevno svjedočimo novim reakcijama Međunarodne zajednice, što svakako ukazuje na ozbiljnost trenutne situacije.

Daytonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je sadržan u istom, od strane Međunarodne zajednice nisu bili zamišljeni kao trajno rješenje za pitanje Bosne i Hercegovine, nego je Sporazum smatran instrumentom kojem se u tim trenucima zaustavila zastrašujuća agresija na Bosnu i Hercegovinu.

Činjenica da Daytonsko ustavno-pravno uređenje Bosne i Hercegovine nije trajno rješenje sada uveliko dobija na snazi. Republika Srpska, genocidna tvorevina, koja je legalizirana Daytonskim sporazumom predstavlja izrazito jako sredstvo pomoću kojeg bi Srbi mogli dostići ciljeve koje nisu ostvarili u prethodnoj agresiji, a koji se nesumnjivo očituju u čišćenju teritorije Republike Srpske od Bošnjačkog stanovništva, te eventualno spajanje sa Srbijom.

Srpski narativ, ranije spomenut u tekstu, nikada nije zamro, samo je mijenjao nekoliko ruha, a sve kako bi se u određenim trenucima uspješno „prodali“ Međunarodnoj zajednici i skrenuli poglede Svijeta sa njihove misije i propagande koja vodi privođenju kraja onome što nisu dovršili 1995. godine.

Prethodna, 2021., godina obilježena je srpskom blokadom rada Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koja predstavlja „protest“ Srba na promjene Krivičnog zakona BiH s kojima je uvedena zabrana negiranja genocida. Srpski narod, zajedno sa svojim zvaničnicima, već skoro dvadeset i sedam godina nakon izvršenog genocida nad Bošnjacima presuđene ratne zločince slavi kao svoje heroje, a „patriotske“ pjesme bazira na najavljivanju novog genocida.

Milorad Dodik je „izrevoltiran“ zakonom o zabrani negiranja genocida otvoreno započeo srpsku kampanju koja po svemu podsjeća na predratni period devedesetih godina. Najprije je bombastično najavio otcjepljenje Republike Srpske, u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine je najavio pjevanje pjesme „Ne volim te Alija“ u čijem se tekstu pjeva o tome kako će Drina nositi sto mudžahedina, kako će „njihovo“ biti Novo Sarajevo. Nakon što je sam podigao tenzije, smišljeno je počeo da ih spušta retorikom kojom najavljuje ostanak u Bosni i Hercegovini, ali pod uslovom da se sve vrati na prvobitno Daytonsko uređenje, te najavljujući vraćanje nadležnosti sa državnog nivoa na nivo entiteta.

Vraćanje nadležnosti sa državnog na entitetski nivo nije ostalo samo na riječima, nego je Narodna skupština Republike Srpske donijela Zaključke kojima se za šest mjeseci najavljuje vraćanje tih nadležnosti, što bi neupitno značilo državni udar na Bosnu i Hercegovinu i njen ustavni poredak. Milorad Dodik je najavio formiranje vojske RS-a, zabranu djelovanja SIPA-e i OSA-e na području RS-a, te proglašavanje ništavnim zakone o Sudu i Tužilaštvu na području RS-a, dok ovih dana najavljuje nacrt zakona o formiranju VSTV-a RS.

Dan Republike Srpske, 9. januar, je i ove godine obilježen u zastrašujućoj atmosferi buktajućeg nacionalizma i mržnje prema svemu nesrpskom. Opštine na teritoriji RS, čija je zemlja natopljena bošnjačkom krvlju i puna kostiju Bošnjaka, „praznik“ su dočekale divljajući uz prijeteće „patriotske“ pjesme i slavljenje ratnih zločinaca.

Narativ Srba i njihovih zvaničnika je u potpunosti usmjeren protiv cjelovite Bosne i Hercegovine i Bošnjaka, stoga u javnim nastupima sve češće možemo čuti termine kao što su „zajedničke institucije BiH“, muslimani umjesto Bošnjaci, te stavljanje Srbije u kontekst garanta Daytonskog sporazuma, a ne strane potpisnice istog.

Da se srpska propaganda daleko čuje i da već daje svoje plodove je i više nego jasno. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, Christian Schmidt, je u svom izvještaju UN-u situaciju u Bosni i Hercegovini nazvao „najvećom egzistencijalnom prijetnjom opstanku zemlje od ranih 1990-ih“. Poređenjem sadašnjosti i predratnog perioda iz devedesetih godina, zaključuje se da Srbi provode skoro pa identičnu politiku koja vodi ka identičnom cilju, stoga je, shodno posljedicama prethodne agresije, nedopustivo ovakvu situaciju relativizirati i dovoditi u kontekst dnevno-političkih tema, predizborne kampanje i sl. Takozvani „Srpski svet“ je ideja ka kojoj Srbi i dan danas streme, a koja nesumnjivo predstavlja najveću prijetnju miru na ovim prostorima, ali i Bošnjacima koji su u prethodnom pokušaju realizacije te ideje masovno stradali u genocidu.