Dan kada je rođen Enver Čolaković

Na današnji dan 27. maja 1913. u Budimpešti rođen je poznati bošnjački pisac Enver Čolaković. Sudba je htjela da i prije svog rođenja Enver bude obilježen kao neobičan. On kao izdanak dva plemstva, bošnjačkog begovata i mađarske plemićke krvi, bio je od malena osuđen na stalno preispitivanje i traganja za svojim identitetom.  Otac mu bijaše industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja Drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnje glavne željezničke stanice, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Djetinjstvo mu je bilo obilježeno stalnim selidbama i putovanjima.

Rano djetinjstvo Enver provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon Prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković doseljava u Sarajevo.  Mladi Enver u Sarajevu završava osnovnu školu i nižu gimnaziju a nakon toga se porodica seli u Beograd gdje završava višu gimnaziju i upisuje studiji matematike. Diplomirao je 1936. godine, nakon čega odlazi u Budimpeštu na produžetak studija iz područja statike.

Počeo je pisati kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. Između 1931. i 1939. pisao je na mađarskom i njemačkom jeziku. U tom periodu objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve s drugih jezika. Prevodio sa mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik.

Krajem 1938. i 1939. godine putuje po Europi i obilazi Mađarsku, Austriju, Francusku, Švicarsku, Italiju i Grčku, nakon čega nakratko odlazi u Afriku.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu, gdje nastavlja s objavljivanjem pripovjedaka i eseja. Između 1939. i 1945. objavio je dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman „Mujića Hanka“, te niz eseja i prikaza. Osim najvažnijeg djela iz tog perioda, romana „Legenda o Ali-paši“, Čolaković 1942. završava i autobiografsko djelo „Knjiga majci“, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Jevreja, Srba i zatiranje muslimanskih sela.

Nakon što su mu 1944. poginuli roditelji u savezničkom bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Iste godine na poziv Ante Pavelića prihvata poziciju atašea za kulturu pri poslanstvu Nezavisne Države Hrvatske u Mađarskoj. Odlazi u Budimpeštu ali se na poziciji zadržava manje od mjesec dana, odakle se vraća sa slomom pronacističke vlasti u toj zemlji. Po završetku rata nove jugoslavenske vlasti privodile su ga nekoliko puta, ali optužnica nije podignuta, pa je veoma brzo pušten

U Zagrebu je 1946. godine upoznao svoju suprugu Stellu Podvinec, profesoricu klavira. I sa njom dobiva dva sina Zlatana i Esada.

Nakon rata anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinke s mađarskog (tri romana, knjige pripovjedaka i brojnih eseja). . Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, Krleža ga je 1952. uzeo za redaktora u Leksikografskom zavodu, prevodio je s madžarskog i njemačkog. Ali je otpušten i bio izložen oduzimanjem građanskih prava. Nekada 1965 godine mu se vraćaju građanskog prava i dobiva nazad i pasoš. Tih godina postaje i članom Društva književnika Hrvatske, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tada se prihvaća rada na antologijama mađarske i austrijske poezije, za što će biti nagrađen visokim odlikovanjima kako Društva pisaca Mađarske, tako i Visokim odlikovanjem predsjednika Austrije.

Umire od srčanog udara 1976. godine.

Njegov sin Esad za Jutarnji list za ostavštinu svog oca veli: „Rezultat rada moga oca je sljedeći. Ima sedam neobjavljenih romana, oko 3000 autorskih pjesama te dnevničke zapise koji su pod embargom na 50 godina u arhivi HAZU. Moj otac je napisao da najmanje 50 godina nakon njegove smrti ti zapisi ne bi trebali izaći van, a da i tada obiteljski nasljednik dobro razmisli hoće li ih objaviti. Znate, da se vratim na početak razgovora, Envera Čolakovića ne treba braniti ni zbog stvarnog ni zbog verbalnog delikta. Ali bi se možda trebala nanovo otkriti riznica njegove rukopisne ostavštine koja je nadživjela autora “Legende o Ali-paši” i koja zasigurno sadrži elemente antologijske vrijednosti bez kojih bi mozaik kulturne baštine u području hrvatske, bošnjačke, pa i mađarske književnosti XX. stoljeća ostao nepotpun.“

Čolaković se nije uklapao u norme društva ni dok je bio živ. A ta njegova neobična harizma ga prati i do danas. Društvo koje žudi za savršenom historijom nije spremno da prihvati da je ona sastavljena od ljudi koji nisu toliko savršeni. Uklapati ljude i njihove odluke i postupke u moderne okvire je u najmanju ruku umobolno. A još gore je to raditi književnicima i pjesnicima koji su  dio svoje duše uzidali u dio našeg kolektivnog identiteta, što vjerskog što nacionalnog.