HISTORIJA | Decembar 14, 2021

Djeca opkoljenog Mostara: Najmlađe žrtve hrvatske agresije

Katastrofalne posljedice agresije Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar ilustriraju podaci UNICEF-a iz proljeća 1994. godine, koji je izvršio ispitivanje na lijevoj obali Mostara, da bi procijenio psihološko stanje djece i pripremio temelje za razvoj psihosocijalnog programa oporavka na ovom području.

Djeca opkoljenog Mostara: Najmlađe žrtve hrvatske agresije

Katastrofalne posljedice agresije Hrvatske vojske i HVO-a na Mostar ilustriraju podaci UNICEF-a iz proljeća 1994. godine, koji je izvršio ispitivanje na lijevoj obali Mostara, da bi procijenio psihološko stanje djece i pripremio temelje za razvoj psihosocijalnog programa oporavka na ovom području. Istraživanje je pokazalo:

Od tadašnjih 55.000 stanovnika lijeve obale Mostara, 35.500 su bila raseljena lica, od kojih 13.100 djece. Od početka opsade grada od HV i HVO-a 1.500 ljudi je ubijeno. Ubijeno je 16 djece, a 232 je ranjeno. Djeca su u toku agresije HV i HVO-a živjela bez vode i struje, a bila su potpuno izgladnjela.

Na cijeloj lijevoj obali bio je totalni mrak. Djeca su bila u još težoj situaciji jer nisu smjela izlaziti iz podruma i skloništa zbog granatiranja i snajperske vatre. Izlazak na dnevno svjetlo sigurno bi ih koštao ranjavanja ili života od stalnih snajperskih hitaca. Čak 85 posto djece je napustilo vlastite domove zbog agresije, 62 posto djece je razdvojeno od roditelja ili ostalih članova uže familije, 57 posto je doživjelo da im roditelje ranjavaju pred njihovim očima, 19 posto je gledalo pogibiju brata ili sestre dok je 19 posto djece i samo bilo ranjeno.

Mostar je dugo vremena bio blokiran na sve moguće načine, te ni hrana dugo nije uopće ulazila u grad. Prema ovom istraživanju UNICEF-a, 43 posto djece je strašno je gladovalo i mislilo da neće preživjeti, a 24 posto je preživjelo periode kada su mislili da će umrijeti od hladnoće.

U istraživanju UNICEF-a sva su djeca iskusila pucnjavu i granatiranje iz blizine. Čak 67 posto ranjene i poginule djece je bilo pogođeno iz snajpera, 90 posto je vidjelo ranjene osobe, a 62 posto je vidjelo ubijene osobe. Da su se desili masakri 81 posto djece su bili prvi glasnici nesreće, dok je 28 posto vidjelo mučenje ljudi, 75 posto djece je bilo u domovima kad su pogođeni granatama i porušeni.

Mostarska djeca su, nažalost, bila prinuđena da sve to doživljavaju i da sve to gledaju. Oni nisu bili samo svjedoci svega toga, već su često učestvovali u pomaganju žrtvama nasilja. 62 posto djece je pomoglo osobama koje su ranjene ili ubijene, a 95 posto djece se izjasnilo da su bili u situaciji kada su i sami mogli biti ubijeni.

Stepen traumatskih reakcija, ustanovljen od UNHCR-a kod mostarske djece, bio je najviši na području bivše Jugoslavije. Kod djece Mostara je, također, primijećen i visok stepen različitih depresivnih reakcija, tako da je 77 posto djece patilo od stomačnih tegoba. Zatim, 82 posto djece je smatralo da njihov život ništa ne vrijedi, a 71 posto djece je loše spavalo zbog ponavljanja noćnih mora. Pored posljedica koje su dokumentirane u studiji UNICEF-a, stručnjaci su primijetili veliki broj različitih emocionalnih problema i problema u ponašanju djece Mostara.

Također, duševni mir u tom periodu nisu mogli naći ni veći broj vojnika i policajaca Mostara. Većini od njih neko iz uže ili bliže familije je ubijen, ranjen, silovan, nestao ili protjeran. Ranjavanja i pogibije ratnih prijatelja i nemogućnost pružanja adekvatne pomoći na licu mjesta ostavilo je velike traume. Neuhranjenost Mostaraca, civila i vojnika vidjela se na svakom koraku, o čemu su izvještavali strani novinari.