Elez Dervišević: Jedan od najmlađih vojnika Prvog svjetskog rata

O hrabrosti Bošnjaka, njihovom moralu i ratnim uspjesima pisanih dokumenata nema u onoj mjeri koliko bi moralo i trebalo da ih bude. Najviše pisanih dokumenata i svjedočanstava o učešću Bošnjaka u ratovima imamo iz novijih vremena, posebno iz doba velikih svjetskih ratova. U Prvom svjetskom ratu  Bosna i Hercegovina je dala mnogo velikih junaka koji su se istakli u borbama, a trojica od njih su bili nosioci najvećeg vojnog ordena Austrougarske monarhije, Zlatne medalje za hrabrost.

Međutim, u odnosu na njih do danas nam je ostao poznatiji jedan mali golobradi dječak iz Bijeljine, koji je rođen u sokačiću u staroj Atik mahali. Taj se dječak zvao Elez Dervišević. On je stupio u redove austrougarske vojske  sa nepunih 12 godina! Mali Elez Dervišević je tako postao najmlađi vojnik u Prvom svjetskom ratu i bio je poznat i slavljen u cijeloj Austrougarskoj monarhiji, a za njega je znala cjelokupna tadašnja evropska i svjetska javnost.

Elez-aga Dervišević je rođen u uglednoj bošnjačkoj porodici u Bijeljini 1901. godine od oca Sulejman-age Derviševića, koji je bio bogati trgovac, i majke Munevere. Imao je također i dva brata, Mehmedaliju i Osmana, te sestru Safiju.

Njegov bogati otac je želio da njegovi sinovi završe visoke škole. Škola tada bijaše za mnoge veliki luksuz, ali Sulejman-agi Derviševiću to nije zadavalo većih nevolja. Imao je svoj mali, skroman, ali dobro opremljen dućan, u kojem je po cijeli dan neumorno radio. Pošto je Bijeljina u doba Austro-Ugarske imala samo jednu srednju školu i to trgovačku, Sulejman-aga  Dervišević je svog najstarijeg sina Mehmedaliju poslao u Tuzlu na školovanje u Realnoj gimnaziji. Nekoliko godina kasnije u istu školu u Tuzli Sulejman je upisao i svog najmlađeg sina Eleza. Sulejman je želio svoje sinove, nakon što završe gimnaziju u Tuzli, da pošalje u Beč na studije. Njegov srednji sin Osman je ostao u Bijeljini, gdje je pohađao Trgovačku akademiju i radio u očevoj trgovini.

Kada su 28. juna 1914. godine odjeknuli kobni pucnji u Sarajevu, kojima su usmrćeni prestolonasljednik nadvojvoda Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija, što je bio povod  Prvog svjetskog rata. Mehmedalija je bio učenik 7. razreda Realne gimnazije u Tuzli, a Elez je bio učenik prvog razreda iste škole. Nakon početka Prvog svjetskog rata, braća Dervišević su napustila školu u Tuzli i pridružili se dobrovoljcima pod komandom Ademage Mešića.

Ademaga Mešić je i sam služio u Prvoj bošnjačkoj regimenti. Bio je vrlo bogat, ako ne i najbogatiji čovjek u Bosni i Hercegovini spoznao je ogromnu opasnost na jugoistočnoj granici Monarhije, na Drini koja je prijetila iz Srbije. Od vlastitih sredstava mobilizirao je 450 dobrovoljaca, te od njih stovorio korpus za zaštitu granice. 

U međuvremenu je regularna vojska austrougarske počela graditi prijelazni most za Srbiju. Elez je sa svojim korpusom imao zadatak da maskira gradnju mosta od srpskih izviđača. Neki od njih, među kojima je bio i Elezov brat Mehmedalija, pokušali su preći Drinu, te su u malim čamcima zaplovili ka drugoj obali. Mali Elez koji tad nije imao niti 12 godina, sa bosanske obale Drine pratio je akciju. 

Ubrzo su se sa druge strane začuli srpski mitraljezi koji su pokosili većinu pripadnika tog korpusa. U nevjerici je gledao Elez kako se gase životi dvojice njegovih bliskih rođaka, i teško ranjenog mu brata Mehmedalije, kojeg su krvoloci pred njegovim nevinim očima dali svirepo ubiti. Vojsku, ipak, nije napustio. Ostao je, tražeći osvetu za prolivenu krv svog brata.

Kada je Italija u maju 1915 godine objavila rat Austrougarskoj, u Brezovom Polju, 25 km udaljenom od Bijeljine nalazio se češki 1. bataljon pješadijskog puka br. 91. koji je dobio naređenje da ide na Soški front. Pošto je Elez dobro poznavao taj kraj, često je pomagao oficiru češkog bataljona Aloizu Martineku oko prehrambenih zaliha tog bataljona. Tako je oficir Aloiz Martinek, zamolio komadanta tamošnjeg zaštitnog korpusa da iskoristi Eleza za vodiča preko Save i Slavonije, na šta je ovaj pristao. Međutim po ispunjenju zadatka Elez se nije vratio u svoj korpus nego se neprimjetno ukrcao na voz sa vojskom te tako otputovao na Soški front i postao vojnik.

Eleza su primjetili tek kad su došli na Soški front. Aloiz Martinek je odmah naredio da se mali Elez ne smije pojaviti na prvoj liniji. U toj prvoj fazi Elez je bio kurir. Jednog dana ga je, u strogoj tajnosti, zapovjednik mitraljezaca uzeo sa sobom u akciju da bi ovaj vidio Bošnjake u akciji. Sa sigurne udaljenosti posmatrao je Elez kako su Bošnjaci iz Trećeg bošnjačkog regimenta napali i pregazili Italijanske položaje. Na Soškom frontu je upoznao i jednog od najhrabrijih Bošnjaka Osmana-agu Hadžigrabčanovića koji je bio dobitnik Zlatne medalje za hrabrost i mnogih drugih odlikovanja.U borbu je uvijek ulazio naoružan samo sa nožem i buzdovanom.

U krvavim bitkama što su se zametnule na Soči, Mrzlom vrhu i Krnu, njegove su nejake ručice uz velike napore držale tešku i golemu pušku, što je među njegovim daleko snažnijim sudruzima Bošnjacima izazivalo divljenje i ponos. U vrijeme bitke na Mrzlom vrhu, gdje su Bošnjaci zauzeli jedan strateški vrlo značajan italijanski položaj, Elez je nekim čudom u zarobljeništvo stavio trojicu italijanskih bjegunaca. Ubrzo se kroz bataljon pronijela vijest o junačkom podvigu najmlađeg borca među njima. Već sljedećeg jutra, izveden je pred postrojenu vojsku i komandant mu je ukazao veliku čast unaprijedivši ga u najmlađeg korporala cijele Austrougarske armije.

Na Mrzlom vrhu u Alpama, nakon 19 mjeseci službe u razmjeni vatre Elez je preživio teško ranjavanje. Sa fronta je poslan na liječenje u Beč. Rastanak od svojih saboraca je bio dirljiv i veličanstven. Prije nego je pošao put carske prijestolnice s Elezom se, pred cijelom postrojenom jedinicom, oprostio i komandant Alojz Martinek. Iz svoga džepa izvadio je sat, spustio ga u Elezove ruke i sklopio mu dlanove rekavši: "Mom hrabrom sinu, za uspomenu!".

U vojnoj bolnici u Beču već je imao prve posjetioce. Prva koja mu je zaželjela brzo ozdravljenje bila je gospođa Martinek, a poslije nje i nadvojvotkinja Isabella koja je na sebe preuzela brigu o njegovom daljem školovanju. Kako je bila svjesna činjenice da je Elez dijete iz muslimanske porodice, omogućila je da pri kasarni u Badenu završi odgovarajuću vjersku poduku kod jednog imama. 

Kad je iz bolničke postelje izišao zdrav i konačno stao na svoje noge, prvo želja mu je bila da se vrati na front i pritekne u pomoć svojim saborcima. Isabella mu nije dozvola, opremila ga je i poslala u dvorac Wielburg. U Wielburgu  ga je pod svoje uzela porodica Ernsthaler i upisa ga na kadetsku školu u Bratislavi. Nadvojvotkinja mu je udovoljila želji i nakon liječenja mu obezbijedila putovanje i posjetu porodici u Bijeljini.

Na putovanje je išao u pratnji oficira Hajdića, svog zemljaka, a svečano je dočekan u Brčkom gdje mu je u susret izišao gradonačelnik Kučukalić. Od Brčkog do Bijeljine prevezao se luksuznom kočijom. Kroz bijeljinske ulice i sokake mahao mu i pozdrave slao narod. “Eno našeg heroja!”, odjekivalo je niz ulice. Sa porodicom i prijateljima proveo je petnaest dana, a onda se vratio u Beč.

Nakon Drugog svjetskog rata emigrirao je u Siriju gdje je stupio u sirijsku armiju. U sirijskoj vojsci je imao čin majora. Elez-aga je u Siriji bio veoma cijenjen i priznat. Poznat je po tome što je organizovao dobrovoljačku jedinicu od bošnjačkih emigranata u Siriji, koja se  borila u ratovima protiv Izraela. Elez-aga Dervišević je umro 1991. godine u Damasku, gdje je sahranjen sa visokim vojnim i državnim počastima.

Elez Dervišević je za svoje zasluge u I svjetskom ratu dobio  odlikovanja:

• Srebrnu medalju za hrabrost 2. klase
• Bronzanu medalju za hrabrost
• Medalju za vojne zasluge

Kada ga je bugarski kralj Ferdinand I pitao, dok je stajao pred njim u uniformi sa lagano nakrivljenim fesom: “Jesi li ti Turčin ?”, Elez je kao iz topa odgovorio: “Ne, ja sam Bošnjak, Austrijanac !”. Kralju je odgovor bio toliko simpatičan da ga je zamolio da pođe sa njim u šetnju.