Enver Šehović: Gazija sa Drine u odbrani Sarajeva

"Bravo! Bravo! Bravo, legendo! Još jedan veliki uspjeh! Čestitam svima. Skidaj tu četničku zastavu, dosta je belaja poštenom narodu nanijela. Skidaj tu četničku zastavu pobodi bijele ljiljane”, legendarne su riječi koje je rahmetli Enver Šehović izgovorio tokom oslobađanja Golog brda.

Enver Šehović je čovjek koji je za opstanak svog naroda i domovine položio ono najvrijednije - vlastiti život. 

Rođen je na današnji dan 1967. godine, od oca Zahida i majke Iše, u selu Bujakovina, općina Foča.
U rodnom mjestu završava osnovnu školu, te sa svojih 15 godina dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Srednju vojnu školu KoV, u sarajevskoj kasarni "Maršal Tito". Upravo tada počinje njegova prva veza sa ovom kasarnom, koja će uz oslobadađanje brda Žuč ostaviti jak trag u njegovom životu. Upravo zbog svojih ratnih zasluga na prostoru ove kasarne i Pofalića, ući će u legendu svih patriota glavnog grada i domovine.

U "Maršalci" (kako su mnogi odmilja zvali ovu kasarnu) radi kao poručnik na obuci novih generacija pitomaca JNA u Centru za obuku sve do 1988. godine. 

Uvidjevši da srpska komponenta JNA ali i samo srpsko stanovništvo pripremaju agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Šehović napušta JNA, te stupa u Teritorijalnu odbranu. Odmah počinje sa formiranjem vojne jedinice u sarajevskom naselju Velešići, te tako postaje jedan od prvih organizatora otpora na području Sarajeva ali i Bosne i Hercegovine. 

Posebno se istakao u blokadi "Maršalke", te u Pofalićkoj bici, kada su uništene namjere neprijatelja da grad odvoji na dva dijela linijom Vogošća-Žuč-Pofalići-kasarna "Maršal Tito"-Grbavica. 

Početkom jula 1992. g.  imenovan je na mjesto komadanta 13. novosarajevske brigade. Brigada 1. septembra mijenja naziv u 1. mehanizovana brigada, a kao komadant novoformirane brigade ostaje Enver Šehović. Kasnije njegova brigada će se spojiti sa 12. brdskom brigadom, te će dobiti svoj konačni naziv 1. motorizovana brigada. 

Još tokom Pofalićke bitke upoznat će Safeta Zajku, te će rame uz rame kao komadanti svojih brigada oslobiti brdo Žuč, kotu 850, Vis, te Golo brdo.
Ostat će upamćen kao komadant koji je svoj ratni put proveo "rame uz rame" na liniji sa svojim vojnicima. 

O njegovoj hrabrosti govorili su i njegovi saborci koji su ga voljeli i poštovali. Za osam mjeseci postao je komandant kojeg su poštovali, tako mlad čovjek bio je velik autoritet svojim vojnicima i oficirima od kojih je velik broj njih bio stariji od njega. 

"Mi ovaj rat, prije svega, nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak”, kazao je Šehović jednom prilikom. 

Poginuo je 27. jula 1993. godine, 40 dana nakon pogibije Safeta Zajke, na brdu Žuč, istom onom koje je oslobodio sa svojim vojnicima.
Ukopan je u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. 

Envervom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Sa Safetom Zajkom maštao je da deblokira Sarajevo preko Vogošćanske petlje pa da onda krenu prema Drini. 

"Zaklinjem se da ćemo je dostojno nositi, iz boja u boj, do konačne pobjede, do slobodne Bosne i Hercegovine”, uzviknuo je Enver Šehović prije borbe. 

Šehović se zakleo, ispunio svoj zadatak, Bosna i Hercegovina je oslobođena, ali njega više nema. 

Posthumno je odlikovan ratnim priznanjima "Zlatni Ljiljan" i "Heroj Oslobodilačkog rata", a njegova brigada je odlikovana je nazivom "viteška". 

Koliko smo mi danas spremni žrtvovati kako bismo se borili protiv onih koji ponovo prijete secesijom i zločinima? 

Odgovaramo li adekvatno onima koji na dnevnoj bazi šalju antibošnjačke poruke, u kojima i dalje ne odustaju od svojih podlih namjera koje su imali 1992. godine? Možda nam je danas ugodno i lijepo živjeti, imamo oca, majku, dijete, posao ili jednostavan život, ali Šehović i mnogi drugi, za nas i našu slobodu, položili su svoje živote. Prethodna pitanja trebamo postaviti sebi kako ne bismo imali dug prema Enveru.