Turska je, iskoristivši svoje dugogodišnje veze s Hamasom, uspjela pretvoriti ono što je ranije predstavljalo prepreku u Washingtonu u značajnu geopolitičku prednost. U uvjeravanju Hamasa da prihvati američki prijedlog o prekidu vatre u Gazi, Ankara je povratila poziciju ključnog igrača na Bliskom istoku, što je izazvalo nezadovoljstvo u Izraelu i kod nekoliko arapskih konkurenata.
Hamas, koji se u početku protivio ultimatumu tadašnjeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa – osloboditi izraelske taoce ili se suočiti s nastavkom razornih napada – pristao je na uslove tek nakon odlučnog apela iz Turske. Ankara, koju Hamas doživljava kao političkog zaštitnika, jasno je poručila da je vrijeme za prihvatanje dogovora.
“Ovaj gospodin iz Turske jedan je od najmoćnijih na svijetu”, izjavio je Trump nakon što je Hamas prihvatio dogovor, referirajući se na predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Erdoganovo direktno uključenje u mirovni sporazum dodatno je naglasilo ambiciju Ankare da se nametne kao ključna sunitska sila u regiji, oslanjajući se na historijsko naslijeđe Osmanskog Carstva, koje je nekada dominiralo većim dijelom Bliskog istoka.
Nakon postignutog dogovora, Turska sada nastoji iskoristiti novostečeni diplomatski kapital, uključujući i u bilateralnim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama. Prema diplomatskim izvorima, Ankara bi mogla tražiti napredak u pitanjima kao što su obnova saradnje u okviru programa borbenih aviona F-35, ublažavanje američkih sankcija i podršku za sigurnosne ciljeve Turske u Siriji.
Sinan Ulgen, direktor istanbulskog think-tanka EDAM i viši saradnik Carnegie Europe, istakao je da je uspjeh u Gazi Turskoj donio novu diplomatsku snagu, kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu. Prema njegovim riječima, ako se Trumpove pohvale Erdoganu pretoče u konkretnu političku korist, Ankara bi mogla iskoristiti taj zamah za rješavanje dugotrajnih nesuglasica s Washingtonom.
Obnova odnosa između dvije zemlje počela je Erdoganovim posjetom Bijeloj kući u septembru – prvom nakon šest godina – kada su vođeni razgovori o ključnim spornim tačkama. Među njima su bile i američke sankcije iz 2020. uvedene zbog turske kupovine ruskog raketnog sistema S-400, što je dovelo do izbacivanja Turske iz programa F-35.
Druga važna tema bila je Sirija. Turska odavno pokušava oslabiti utjecaj kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF), koje uživaju podršku SAD-a, a koje Ankara smatra terorističkom prijetnjom zbog njihovih veza s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK). Pritisak na SDF rezultirao je pomacima, uključujući početak pregovora o integraciji snaga sa sirijskom vojskom, što Ankara vidi kao stratešku pobjedu.
Sporazum o Gazi dolazi nakon niza diplomatskih uspjeha za Tursku. Trump je ranije pohvalio Erdogana zbog njegovih pokušaja posredovanja između Rusije i Ukrajine, a dodatni vjetar u leđa došao je i nakon pada režima Bashara al-Assada u Siriji 2024. godine, čime je Ankara učvrstila svoj utjecaj među opozicionim snagama.
Za mnoge u regiji Erdoganova politika podsjeća na osmansko naslijeđe. Nakon raspada Carstva, moderna Turska se povukla iz regionalnih odnosa, fokusirajući se na izgradnju sekularne republike. Godinama je Ankara bila izvan krugova ključnih mirovnih inicijativa u vezi s izraelsko-palestinskim sukobom.
Turska podrška islamističkim pokretima, naročito Hamasu, s kojim ima bliske političke i diplomatske veze, ranije je narušila odnose s Izraelom i nekoliko arapskih zemalja. Međutim, Trump je, suočen sa zastojevima u pregovorima, odlučio uključiti Erdogana, računajući na njegov utjecaj na Hamas.
Prema izvorima, Erdogan je preko šefa obavještajne službe Ibrahima Kalina prenio Hamasu jasnu poruku da sporazum ima regionalnu i američku podršku, uključujući i Trumpovo lično jamstvo.
Ankarino uključivanje u pregovore u početku je naišlo na protivljenje Izraela, ali je Trump izvršio direktan pritisak na izraelske vlasti da prihvate tursko posredovanje, potvrdili su diplomati.
Arapske zemlje, iako su također željele okončanje rata, bile su uznemirene zbog povećane turske uloge u regiji. Politički komentator Ayman Abdel Nour izjavio je da je Erdogan vješto iskoristio trenutak za širenje utjecaja, prisvajajući zasluge za dogovor koji su željele i druge zemlje, ali bez njegovog posredovanja.
Sličan stav iznio je i libanski analitičar Sarkis Naoum, naglasivši da su se zaljevske monarhije osjećale nelagodno zbog povratka Turske na centralnu poziciju u regiji, što ih podsjeća na vrijeme osmanske dominacije.
Za Hamas je glavni razlog za pristupanje dogovoru bilo duboko nepovjerenje u Izrael i strah od mogućeg nastavka sukoba, uprkos postignutom sporazumu. Visoki dužnosnik Hamasa rekao je da je garancija došla od četiri strane – Turske, Katara, Egipta i SAD-a – te da je Trump lično garantirao da neće doći do nastavka rata ako se zarobljenici oslobode i tijela poginulih predaju.
Iako je sporazum postignut, ostaje nejasno da li će to otvoriti put ka trajnom rješenju i uspostavi palestinske države. I Turska i ključne arapske zemlje poput Egipta i Katara slažu se da dogovoru nedostaje jasna mapa puta ka rješenju utemeljenom na modelu dvije države, što je dugogodišnji palestinski zahtjev.
Na pitanje o mogućem raspoređivanju turskih trupa u Gazi nakon rata i mehanizmima za osiguranje sigurnosti, Erdogan je 8. oktobra izjavio da su pregovori o prekidu vatre ključni za daljnju diskusiju o tim pitanjima, istaknuvši da je prioritet potpuni prekid vatre, doprema humanitarne pomoći i obnova razorene enklave.
