Genocid na svakom pedlju Bosne i Hercegovine

Historijska greška Bošnjaka počinjena je odbacivanjem presuda evropskih sudova u kojima se pripadnicima genocidne vojske sudilo za genocid. Svođenje riječi "Genocid" na samo i isključivo Srebrenicu nekim budućim generacijama ostavlja utisak da je samo određeni dio zemlje, sa jasno određenom kvadraturom i teritorijom uzet kao prostor za izvršenje jasno isplaniranog etničkog čišćenja ili genocida, dok zanemaruje iste principe u ostalim općinama širom Bosne i Hercegovine.

O postojanju namjere genocida u Bosni i Hercegovini, Ratko Mladić je 1992. godine jasno pred skuštinskim zastupnicima tadašnjeg srpskog rukovodstva kazao : 

"Mi ne možemo očistiti niti možemo imati rešeto da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će to (Momčilo) Krajišnik i (Radovan) Karadžić objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid"

Doboj

Nikola Jorgić je uhapšen 1995. godine na aerodromu u Dizeldorfu, a Vrhovni državni sud njemačke pokrajine North Rhine Westphalia u Düsseldorfu osudio je Jorgića 26. septembra 1997. godine zbog jedanaest slučajeva genocida, od kojih su tri uključivala ubistvo 30 osoba. Ostalih osam slučajeva odnosilo se na nanošenje teških tjelesnih povreda i na nezakonito zatvaranje. Jorgić je osuđen na četiri doživotne kazne zatvora i osam kazni u trajanju od sedam do devet godina zatvora.

Nakon Jorgićeve žalbe Europskom sudu za ljudska prava u Strazburu, ovaj sud je potvrdio pravilnost donošenja presude Nikoli Jorgiću za genocid u dobojskoj regiji. - "Optuženi je ubijao i maltretirao ljude svojevoljno. Ovaj sud je ubijeđen van svake sumnje da je optuženi bio duboko umiješan u ove grozne događaje", rekao je sudija Gunter Krantz. Bila je to prva, historijska presuda koju su izrekao sud van Bosne i Hercegovine za genocid nad Bošnjacima, izrečena četiri godine prije haške presude za genocid koja je izrečena generalu Radislavu Krstiću, komandantu Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Njegovo suđenje je trajalo devet mjeseci.

Osmaci

Dvadeset devetog novembra 1999. godine, Viši pokrajinski sud u Dusseldorfu osudio je Maksima Sokolovića na devet godina zatvora za podsticanje i pomaganje u izvršavanju zločina genocida i za teške povrede ženevskih konvencija. Sokolović je živio u Njemačkoj više od dvadeset godina, da bi se, početkom 1992. godine, vratio u BiH kako bi učestvovao u ratu. Sud je ustanovio da je u maju 1992. godine optuženi Sokolović učestvovao u zločinima protiv muslimanskogstanovništva u mjestu Osmaci kod Kalesije. Presudom se utvrdilo da je: ovaj zločin bio dio sistematskog plana da se izmjesti ili uništi ovo stanovništvo.

Sokolović je znao i odobrio izmještanje muslimanskog stanovništva Osmaka te je lično progonio muslimane i fzički maltretirao pet zatvorenika. Konačno, utvrđeno je da je nadgledao objekte gdje su zatvorenici bili smješteni i gdje su se događala najgora maltretiranja. Nakon izrečene presude, Sokolović je podnio žalbu, tvrdeći da sud u Düsseldorfunema nadležnost za procesuiranje njegovog slučaja. Savezni vrhovni sud odbacio je argumente optuženog i odlučilo da njemački sud ima nadležnost pošto ovi zločini padaju pod univerzalnu jurisdikciju i time, stranac može biti suđen pred njemačkim sudom za zločine počinjene na teritoriji druge države.

Značaj ovog slučaja jeste da je, prvi put, Savezni vrhovni sud odlučio da princip univerzalne jurisdikcije nije samo primjenljiv za genocid već i za individualno zlostavljanje i lišavanje slobode. I pored toga, sud je ustanovio da nema potrebe za specijalnom vezom između optuženog i Njemačke, kako bi mu se sudilo za genocid na bazi univerzalne jurisdikcije.

Trnova kod Foče

Novislav Đajić

Predmet ovog suđenja je strijeljanje 15 Bošnjaka na mostu u Trnova kod Foče 22. juna 1992. godine od grupe lokalne srpskih vojne formacije, među kojima je bioi Novislav Đajić. Đajić je došao u Njemačku 1993. godine i živio je u Minhenu sve do svog hapšenja. Kako se navodi u optužnici, Bošnjaci su prvo bili zarobljeni, dovedeni na most i strijeljani. Samo jedan od njih, Esad Mujanović, uspio je da preživi i on se pojavio kao ključni svjedok tokom sudskog procesa. Đajić je priznao da je prisustvovao strijeljanju, ali je negirao da je učestvovao u tome. Optuženi se teretio za zločin genocida. Ovo je bio prvi put u historiji njemačkog pravosuđa da se optuženi za genocid dovede pred sud i održi prvo suđenje za ratne zločine od nirnbeškog suđenja.

Bavarski viši pokrajinski sud osudio ga je 1997. godine za ubistvo 14 Bošnjaka i za jedan pokušaj ubistva. Sudsko vijeće je također ustanovilo da se genocid dogodio u junu 1992. godine unutar administrativnog područja Foče, ali da nema dovoljno dokaza da se utvrdi subjektivni element genocida kod Novislava Đajića. Sudsko vijeće Haškog tribunala pozvalo se na ovu činjenicu u slučaju Krstić. Sud je zasnovao svoju nadležnost da sudi stranom državljaninu za djela počinjenja u drugoj državi na osnovu Njemačkog krivičnog zakona. Sud se pozvao na Četvrtu ženevsku konvenciju (zaštita civila) i ustanovio da je sukob bio međunarodnog karaktera u junu 1992. i kvalifcirao je žrtve kao ‘’zaštićena lica’’.

Ovaj slučaj je važan jer je sud ustanovio da je genocid počinjen na području Foče.

Kotor Varoš

Đurađ Kušljić - sudjelovao je u ratu u Bosni i Hercegovini. Nakon toga, otišao je 1993 u Njemačku. Pošto je u potrazi za boljom zaradom mijenjao mnoge poslove, 1995. godine zaposlio se kao kuhar u gostionici Elizabete Hones. Tri godine kasnije vjenčao se ovom Njemicom i radio u građevinskoj firmi koju je ona u međuvremenu otvorila. Njegova nekadašnja susjeda iz Kotor Varoši, koja ga je jednog dana vidjela na ulicama Minhena, je potom odmah otrčala u policiju i prijavila ga kao izvršitelja zločina u Kotor Varoši. Bavarski vrhovni sud 16. decembra 1999. proglasio je Kušljića krivim za izvršavanje genocida i osudio ga na doživotnu zatvorsku kaznu zbog ubojstva šestero Bošnjaka i naredbe za progon nesrpskog stanovništva dok je bio šef policije u Vrbanjcima (općina Kotor Varoš) 1992. godine. Nakon podignute žalbe, presuda je umanjena u "sudjelovanje u genocidu", no njegova kazna ostala je nepromijenjena. Pojedini stručnjaci su izrazili mišljenje da je sud u tom slučaju uzeo razmjerno "širok pogled" radi utvrđivanja kvalifikacija za genocid. Neočekivani obrat dogodio se 2008 godine, kada ga je njemačka vlast protjerala iz Njemačke.

Prijedor

Prva presuda za genocid u Prijedoru izrečena je 16. maja 1995. godine. Viši sud u Sarajevu osudio je na tada maksimalnu kaznu za maloljetnike, Dragana Opačića iz Velike Kladuše, pripadnika Prve motorizovane gardijske brigade srpske vojske koja je bila u obezbjeđenju zločinca Ratka Mladića. On je kao ratni zarobljenik tokom suđenja priznao učešće u ubistvu 23 logoraša iz Tnopolja, dva klanja i deset silovanja. Iste godine u julu Vrhovni sud FBiH mu je potvrdio prvostepenu presudu i odležao je cijelu kaznu.

Vogošća

Borislav Herak, prvi osuđenik za genocid u Bosni i Hercegovini.

Srebrenica

Više od 700 godina zatvora presuđeno je za genocid i druge zločine u Srebrenici na međunarodnim sudovima te sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbije, a osuđeno je 47 osoba, jer su bili nalogodavci i izvršitelji počinjenih zločina. Sudovi su izrekli pet kazni doživotnog zatvora uključujući onu Ratku Mladiću koja je danas postala pravomoćna. 

Najveći broj presuda za Srebrenicu izrekao je Sud BiH, osudivši ukupno 25 osoba, u Haagu je osuđeno 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske, dok je pravosuđe Srbije osudilo pet osoba za zločine u Srebrenici, a u Hrvatskoj osuđena su dvojica bivših pripadnika Škorpiona.

Radovan Karadžić (Petnjica 1945.)

Mehanizam za međunarodne kaznene sudove u martu je izrekao pravomoćnu presudu Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske, za genocid i druge zločine počinjene u BiH između 1992. i 1995. godine. Za njih je u prvostepenom postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osuđen na 40 godina zatvora.

Karadžić se do 1997. godine nalazio na Palama, ali se povukao iz političkog života. Tokom 1998. i 1999. misteriozno nestaje i sve potrage za njim su bezuspješne.

Tek nakon desetak godina bijega i skrivanja, uhapšen je u Beogradu 2008. Nedugo potom je objavljeno kako je od 1998. živio u Srbiji pod pseudonimom Dragan Dabić, koristeći identitet čovjeka koji je preminuo u Sarajevu 1993. godine. Pod tim imenom se počeo baviti prakticiranjem psihijatrije i alternativne medicine, te je čak učestvovao na javnim tribinama i predavanjima kao iscjeljitelj.

Ljubiša Beara (Sarajevo 1939. – Berlin 2017.) 

Za vrijeme napada Vojske Republike Srpske na srebreničku enklavu, ubijanja i pogubljenja koja su uslijedila, Beara je imao čin pukovnika i bio načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS.

Od 13. do 16. jula 1995. godine bio je prisutan na područjima Bratunca i Zvornika. Bio je odgovoran i za zarobljene muslimane iz Srebrenice 1995. godine.

Optužen je na osnovu individualne krivične odgovornosti po jednoj tački za genocid, po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je 2010. na kaznu doživotnog zatvora.

Zdravko Tolimir (Glamoč 1948. – Hag 2016.)

Bivši vojni komandant i pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Haški tribunal podignuo je 2005. optužnicu protiv njega. Optužen je u sedam tačaka za genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, istrebljenje, ubistva, progon, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva Srebrenice.

Tribunal je Tolimira proglasio krivim po šest od sedam tačaka optužnice te osudio na kaznu doživotnog zatvora. Pravomoćna presuda 2015. potvrdila je ovu kaznu, iako je odbacila prvostepenu presudu da se genocid dogodio i u Žepi.

Vujadin Popović (Popovići 1957.)

Popović je bio potpukovnik i načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.

Haški tribunal podigao je 2002. optužnicu protiv njega za ulogu u genocidu u Srebrenici. Osam godina kasnije, sud je donio presudu da je Popović 12. jula 1995. u Potočarima bio uključen u organizaciju ubistava muškaraca i dječaka.

Prema presudi, sudjelovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu ubijanja bošnjačkih muškaraca Srebrenice te da je djelovao sa namjerom progona. Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na doživotnu kaznu u zatvoru.

Ratko Mladić (Božanovići 1943.)

Ratko Mladić je bivši zapovjednik i general srpskih snaga u Bosni i Hercegovini u periodu od 1992. do 1995. godine. Haški tribunal je protiv njega podigao optužnicu 1995, otkada je on bio u bjekstvu. Uhapšen je u maju 2011, nakon 12 godina skrivanja u okolini Lazarevca u Srbiji, i izručen Hagu.

Suđenje Mladiću počelo je u maju 2012, a okončano je u decembru 2016. godine.

U novembru 2017, osuđen je za genocid počinjen u Srebrenici, kao i za teroriziranje civila tokom opsade Sarajeva, koja je trajala 44 mjeseca i u kojoj je ubijeno više od 10.000 ljudi.

Presudom je proglašen krivim i za progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Sudsko vijeće izreklo je doživotnu kaznu zatvora. Mladić je proglašen krivim po deset tačaka optužnice, a oslobođen po jednoj tački, koja se odnosi na genocid u šest bh. općina.

Radislav Krstić (Vlasenica 1948.) – 35 godina zatvora

Krstić je bivši general Vojske Republike Srpske, optužen zbog uloge u genocidu u Srebrenici. Haški tribunal je 2001. donio presudu prema kojoj je Krstić 12. jula učestvovao na sjednici koju je vodio Ratko Mladić na kojoj se odlučivalo o sudbini Bošnjaka u Srebrenici.

Mladić je 13. jula Krstića proglasio komandantom Drinskog korpusa. Presuđeno je da je kao komandant morao da zna za plan za masakr kao i za učestvovanje korpusa u masovnim ubistvima, pa ipak nije nikoga kaznio za te zločine. Istovremeno, pripremao je ofanzivu na Žepu.

Sudija je u presudi izjavio da je Krstić kriv za “ubistvo hiljada bosanskih muslimana između 10. i 19. jula 1995.” Proglašen je krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon te osuđen na 46 godina zatvora.

Bila je to prva Haška presuda za genocid za rat u BiH i dotad najveća zatvorska kazna dodijeljena optuženom. Krstić je bio prvi Evropljanin osuđen za genocid na nekom međunarodnom sudu nakon Nirnberškog procesa. Nakon uložene žalbe, kazna mu je smanjena na 35 godina a presuda je preimenovana u “učestvovanje i pomaganje u genocidu”.

Drago Nikolić (Brana Bačići 1957. – Gornja Koviljača 2015.) – 35 godina zatvora

Bio je pukovnik i načelnik sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, ratni načelnik sigurnosti Zvorničke brigade VRS, koji je, pravosnažno, osuđen na 35 godina zatvora za “pomaganje i podržavanje genocida”.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju proglasio ga je krivim za ubistva dječaka i muškaraca u Srebrenici te za zločine počinjene u Žepi.

Momir Nikolić (Bratunac 1955.) – 20 godina

Nikolić je bio načelnik za bezbijednost Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske. Haški tribunal mu je 2. decembra 2003. godine izrekao kaznu od 27 godina zatvora, ali ta kazna je smanjena 8. marta 2006. na 20 godina.

Bio je ključni svjedok optužbe u procesima protiv optuženih za ratne zločine u Srebrenici – Radovana Karadžića, Ratka Mladića, oficira Vojske Republike Srpske, predvođenih Vujadinom Popovićem i Ljubišom Bearom.

Uhapšen je 1. aprila 2002.godine i prebačen je u Hag. Nikolić je 2007.godine prebačen na izdržavanje kazne u Finsku.

Radivoje Miletić (Štović, 1947.) – 18 godina

Miletić je u januaru 2015. godine proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene u julu 1995. na području Srebrenice i Žepe.

U presudi se navodi da je Miletić imao “značajnu koordinacijsku ulogu” u progonu Bošnjaka iz Srebrenice i Žepe i da je mogao znati da će unutar operacije progona biti počinjena brojna ubistva.

Miletić se Tribunalu predao 2005. godine, a suđenje mu je počelo godinu dana kasnije.

Dragan Obrenović (Rogatica 1963.) – 17 godina

Bivši oficir Vojske Republike Srpske, koji je pred Haškim tribunalom (ICTY) osuđen 2003. godine na 17 godina zatvora zbog zločina počinjenih nad bošnjačkim muškarcima i dječacima u Srebrenici 1995. godine, oslobođen je prije isteka kazne, zbog “izuzetne saradnje” s Tužilaštvom ICTY-a.

Optužnica podignuta u martu 2001. godine ga je teretila za zločine protiv čovječnosti po tri tačke – istrebljenje, ubistvo i progon srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. godine, kada su snage vojske i policije RS-a ušle u Srebrenicu, tadašnju „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih naroda.

Obrenović je uhapšen u aprilu 2001, krivicu je priznao u maju 2003, a u decembru iste godine je osuđen i sljedeće godine prebačen u Norvešku na izdržavanje kazne.

Dražen Erdemović (Tuzla 1971.) – pet godina zatvora

Bio je prvi koji je ICTY-u priznao krivicu zbog direktnog učestvovanja u ubistvima zarobljenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice te je 1996. godine osuđen na pet godina zatvora.

Erdemović je prema vlastitom priznanju u julu 1992, sa sedmoricom drugih pripadnika Desetog diverzantskog odreda VRS-a, na Ekonomiji Branjevo kod Zvornika, sudjelovao u streljanju između 1.000 i 1.200 bošnjačkih zarobljenika koji su dovedeni u dvadesetak autobusa iz Srebrenice.  

Bio je jedan od ključnih svjedoka koji su doprinijeli osudi Mladića pred Haškim tribunalom.

Erdemović je uhapšen 1996. u Srbiji nakon što je američkoj novinarki ABC-ja otkrio svoju ulogu u zločinu.

Presude u Bosni i Hercegovini

Sud BiH osudio je 24 osobe za genocid i zločine u Srebrenici. Najviše kazne su dobili: 

Franc Kos – 35 godina; Stanko Kojić – 32; Zoran Goronja – 30;  Vlastimir Golijanin – 15

Sud BiH je osudio četiri pripadnika 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Franca Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronju na dugotrajni zatvor zbog zločina protiv čovječnosti.

Oni su osuđeni za učešće u napadu na Srebrenicu, a njihov zadatak bio je strijeljanje i istrebljenje zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice. Oni su pogubili oko 800 zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica, starosne dobi od 18 do 60 godina, od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, nakon čega su Franc Kos i Stanko Kojić, zajedno sa još jednim pripadnikom 10. diverzantskog odreda, usmrćivali strijeljane pucajući im u glavu kako bi se uvjerili da niko nije preživio. Uprkos tome strijeljanje su preživjela dva muškarca, navedeno je u presudi.

Milorad Trbić (Ponijevo 1958.) – 30 godina

Trbić je bio načelnik za sigurnost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Osuđen je na 30 godina a kazna mu je zatim smanjena na 20 godina zatvora. 

Haški sud ga je 2005. optužio za sudjelovanje u genocidu u Srebrenici. U optužnici stoji da je Trbić odgovoran za pogubljenje oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu kod Srebrenice u jednom danu, 13. jula 1995. godine, te mnoge druge zločine. Dobrovoljno se predao u aprilu 2005, a dvije godine nakon toga odlučeno je da bude predat Sudu BiH.

Presude u Srbiji

Srbija je donijela dvije presude za zločine u Srebrenici. Jedna je donesena nakon što je s bivšim pripadnikom 10. diverzantskog odreda Brankom Gojkovićem zaključen sporazum o priznavanju krivice kojim je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju deset godina.

Drugom presudom su četvorica nekadašnjih pripadnika paravojne jedinice “Škorpioni” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić – osuđeni na ukupno 53 godine zatvora za ubistva Srebreničana počinjena oko Trnova.

Presude u Hrvatskoj

U Hrvatskoj su na po 15 godina zatvora osuđena dvojica pripadnika “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović koji su učestvovali u ubijanju zarobljenih srebreničkih Bošnjaka u mjestu Trnovo kod Sarajeva a taj zločin dokumentiran je i snimkom koja je prvi puta prikazan tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Hagu.

Na cijelom teritoriju gdje su pronađene masovne grobnice u Bosni i Hercegovini a kontrolisala ju je Vojska RS-a, postojala je namjera da se takvi teritoriji etnički očisti, to jeste, postojala je namjera genocida.

Ovo su samo neke od presuda za koje znamo da postoje i donešene su na evropskim sudovima, što ne znači da ovakvih presuda, za ostale općine i gradove za koje znamo da je počinjen genocid a to nije presuđeno u Haagu, nema.