Godišnjica maestralne pobjede Armije RBiH: Kako je 7. korpus oslobodio Vlašić i skinuo "kapu s glave Republike Srpske"

Planina Vlašić je centralni masiv koji dominira centralnom Bosnom i teritorijom od Krajine, Posavine do sjeveroistične Bosne. Njegov najviši vrh, Opaljenik/Paljenik, visok je 1933 metra. Na Opaljeniku je u predratnom periodu izgrađeno telekomunikacijsko čvorište, veza istočnog sa zapadnim dijelom Jugoslavije. Zbog svog geo-strateškog položaja, JNA je u pripremi agresije na prostor Srednje Bosne, pod izgovorom izvođenja vojnih vježbi pred sami kraj 1991. i početkom 1992. godine, zaposjela sve dominantne objekte na Vlašiću. Pripadnici MUP su branili radio-relejno čvorište, ali su ubrzo bili opkoljeni, i predali su se 1. maja 1992. godine. Kako sa početkom rata u Bosni i Hercegovini nije postojala dobro struktuirana vojna organizacija, pokušaji malobrojnih i slabo naoružanih jedinica da povrate izgubljene objekat na Vlašiću nije dalo željene rezultate. U septembru 1992. godine borci ARBiH oslobađaju Meokrnje, da bi 1993. i 1994. godine oslobađanjem više objekata sjeverno od Opaljenika, natkrili Babanovac i stvorili uslove za presjecanje snaga VRS na Opaljeniku. Posebna olakšica za Sedmi korpus, a i cijelu ARBIH jeste bilo oslobađanje Kupreškog polja. Tom operacijom je uništena 7.motorizovana brigada VRS, a i Drugi krajiški korpus je imao značajne gubitek. Dodatna olakšica operacije je bilo to, što je  smanjena dužina u fronta jedinicama ARBiH ali i HVO. Tim činom su stvoreni uslovi za izvlačenje većeg broja snaga za naredna ofanzivna djelovanja.

 Relej je pozicioniran na ogoljenom području, i posvuda su bila gusta minska polja. Konvencionalan napad na Opaljenik bi rezultirao katastrofalnim porazom za ARBiH. General Mehmed Alagić i ostali pripadnici štaba Sedmog korpusa su dugo procjenjivali situaciju na terenu. Kako bi se zauzeo Opaljenik, bilo je potrebno napasti  u najnepovoljnijim vremenskim uvjetima, kada se neprijatelj najmanje nada. Pripreme su počele još u ljeto 1994. godine, iskopan je veliki broj zemunica, probijali su se putevi, pripremala se kompletna infrastruktura za nesmetanu logističku podršku akciji. Komanda Sedmog korpusa je računala na surovu narav Vlašića. U zimskom periodu, snježne padavine obiluju sa prosječnom prekrivenošću snijega do pet mjeseci, koji ima visinu 150-200 cm. Režim padavina je izrazito promjenljiv, karakteristične su iznenadne i ekstremne padavine.

Komanda Glavnog štaba ARBiH je odobrila plan operacije.  Planom je predviđeno da se linije VRS napadnu na širem frontu, od desne granice zone odgovornosti Sedmog korpusa (Jasenica) do platoa Galice, da se razbije na pravcima napada, da se nanesu što veći gubici u ljudstvu i MTS, da se ovlada vlašićkim platoom i izbije na komunikaciju Smet-Gostilj-Vitovlje-Korićani. Ta komunikacijska linija je trebala biti osnova za dalja ofanzivna dejstva prema Skender-Vakufu, Kotor-Varoši i Jajcu. Zbog karaktera terena, bilo je potrebno da se snage ARBiH grupišu na jednom glavnom, i dva pomoćna pravca. Glavni pravac je išao preko Vlašića od Javorka preko Babanovca prema Gostilju, dok su pomoćni pravci predviđali napadna pravcima Srneća Brda-Lisina-Runjevica i Vučija glava-Svinjska Glava-s.Jezera. Napad je isplaniran za 24. 2. 1995. godine u 02.00. Međutim, došlo je do kašnjenja jedinica na glavnom pravcu koje su kasno izvršile podilaženje prema svojim objektima napada. Do očekivanog udara nije ni došlo, neke jedinice uopće nisu učestvovale u borbi. Jedine jedinice koje su napravile nekog učinka su 712. brdska brigada i 737. muslimanska brigada. Oko dvije stotine boraca iz ove dvije brigade su 23. 2. krenule iz Sećeva prema objektu napada. Nakon cjelodnevnog marša, pomoću konopaca, šest sati savladavali su dvadesetmetarsku liticu između Karagić i Srnskih stijena i bili na platou Galice u ranim jutarnjim satima 24. 2. 1995.  Bili su na mjestu gdje ih neprijatelj najmanje očekivao. Uprkos kašnjenju i nedostatku glavnog udara, ova mješana jedinica je nanijela velike gubitke neprijatelju zahvaljujući faktoru iznenađenja.

Štab Sedmog korpusa je pokušao iskoristiti ovaj uspjeh, kako bi se učvrstile i uvezale jedinice uvođenjem 705. slavne brdske brigade iz drugog ešalona, ali taj pokušaj nije uspjeo. Uslijed određenih neokolnosti, 705. brigada kasni sa uvođenjem svojih bataljona na mostobran. U posljepodnevnim satima istog dana, na mostobranu nije bilo jedinica ARBiH, došlo je do povlačenja. Iz referata analize borbenih dejstava, koju je sastavila komanda 30. pješadijske divizije VRS se vidi da su vodeći oficiri pogrešno procijenili stanje stvari. U cjelokupni napad je trebalo biti uključeno mnogo jedinica, a ne samo oko 200 boraca. Sa druge, strane, problem je bio u ljudskom faktoru: strah i neodlučnost. Dodatna poteškoća je bila da mnogi komandiri četa nisu imali iskustva sa noćnim režimom ratovanja. Na Vlašiću te zime , smrt je vrebala iza svakog ugla, mnogi vojnici su se smrzli, zalutali. U slučaju ranjavanja, uslijed polarnih uslova, bilo je skoro pa nemoguće osigurati evakuaciju do saniteta.

Uprkos porazu, komandant Sedmog korpusa je sazvao sastanak sa cjelokupnom komandnom strukturom 14.3. 1995. godine gdje je napravljena analiza prethodne operacije i sastavljen je novi plan. Nova ofanziva je isplanirana za 20. 3. 1995. godine pod kodnim imenom „Domet-1“. Jedinice ARBi H su se približile prednjem kraju, kako bi se rezerve moge na vrijeme uvesti. Front napada je smanjen za 23 kilimetra te je ograničen sa Bjeljikom na desnoj  i Paklarskim stijenama na lijevoj strani. Dogovoreno je da se pravac glavnih snaga ne mijenja u odnosu na prethodnu operaciju. Na glavnom pravcu su angažovane: 17. viteška krajiška brdska brigada, bataljon Gardijske brigade, 2. manbat Trećeg korpusa, 7. idč (izviđačko-diverzantska četa), četa 737. muslimanske lake brigade, posadne snage 706. lake brigade. U rezervi su bile jedinice Trećeg korpusa: 7. muslimanska brigada, 1.manbat i četa 3. bataljona vojne plicije, te bataljon vojne policije Sedmog korpusa. Na pomoćnim pravcima su angažovane 727. slavna brdska brigada, 705. slavna brdska brigada i izdvojene jedinice za ofanzivna dejstva jačine bataljona, te posadne snage 706. lake brigade, 725. i 733. brigade. Sa druge strane fronta, u zoni u kojoj će se izvoditi borba, 22. pješadijska brigada VRS posjedala je od rijeke Lašve, preko Potrkaja, Srnskih stijena, Paklarskih Stijena, Devećana, Paljenika, M. Ljuljevca, Crnog vrha, Polica, Simišća, Žežnićke grede skoro do Manatovca.

Nakon višednevnih borbi sa neprijateljem a i nevremenom, 25. 3. 1995. godine, ARBiH je uspjela ovladati vlašičkim platoom i osloboditi oko 30 kilometara teritorije. Iako se to ne čini mnogo za toliko opsežnu operaciju, značaj je ogroman. Za planinu Vlašić je Ratko Mladić rekao da je to kapa Republike srpske, te da turci nemaju vojsku da je osvoje. Prije zaposijedanja Vlašića, prilikom posjete američke vojne delegacije Sedmom korpusu u Travniku, jedan general, komandant Sedmog korpusa američkih trupa u Njemačkoj je rekao generalu Alagiću da je nemoguće osloboditi Vlašić u takvim uslovima ratovanja. Nakon uspješno izvedene operacije, Alagić je poslao video-kasetu kao dokaz da je uspjeo nemoguće. U zarobljenim dokumentima pukovnika VRS Dragana Maksića pronađena je detaljna analiza borbenih dejstava Sedmog korpusa na Vlašiću. Taktiku Sedmog korpusa, pukovnik Maksić je nazvao „taktikom dosadne muhe“. Držanje u napregnutom stanju, dejstvovanje na cijelom frontu, brza eksploatacija početnih uspjeha, bile su samo neke od procjenjenih karakteristika Sedmog korpusa iz perspektive komande Prvog krajiškog korpusa VRS.

Značaj operacije je ogroman, oslobođena je najznačajnija kota u Srednjoj Bosni koja je omogućila dalji napredak ARBIH prema bosanskoj Krajini. Moral se povećao među svim pripadnicima ARBiH, jer je skinuta „kapa“ Republici srpskoj.  Ova operacija je predstavljala prvi preduslov za realizaciju operacije Petog i Sedmog korupsa „Sana 95“ koja će se nametnuti kao najveća pobjeda ARBiH čitavom ratu.