Dok se Bosna i Hercegovina suočava s najdubljom ustavnom, političkom i sigurnosnom krizom uslijed djelovanja Milorada Dodika i vlasti Republike Srpske, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i njen lider Dragan Čović, uz otvorenu podršku Republike Hrvatske, pokrenuli su političku ofanzivu s ciljem ostvarivanja dugogodišnjeg plana potpune etnoteritorijalne podjele zemlje.
Nedavne izjave Dragana Čovića, europarlamentarke Željane Zovko i hrvatsko-američkog lobista Maxa Primorca jasno ukazuju na to da se politička kriza koristi kao poluga za ostvarivanje ciljeva HDZ-a, prije svega kroz izmjene Izbornog zakona BiH, ali i kroz zagovaranje širokih ustavnih promjena koje vode ka federalizaciji po etničkoj osnovi.
Zovko je, uoči odlaska u Dayton kao dio delegacije Evropskog parlamenta, izjavila da Bosna i Hercegovina mora biti “decentralizirana i federalizirana”. Dragan Čović je otišao korak dalje te otvoreno ustvrdio da je budućnost BiH u modelu s tri federalne jedinice, istovremeno napadajući visokog predstavnika Christiana Schmidta, tvrdeći da “niko nije ovlastio Schmidta”, čime je u potpunosti uskladio svoj narativ s onim Milorada Dodika.
Zanimljivo, Čoviću prisustvo Schmidta nije smetalo kada je visoki predstavnik, u izbornoj noći, nametnuo izmjene Izbornog zakona kojima je dodatno ojačan etnički princip kod formiranja vlasti u Federaciji BiH.
S druge strane, Max Primorac, hrvatski lobista s jakim vezama u Washingtonu, u tekstu objavljenom u časopisu National Interest, ponovio je i dodatno proširio stavove Zovko i Čovića. U tekstu usmjerenom ka američkoj javnosti, Primorac zagovara model federalnog uređenja zasnovan na tri konstitutivna naroda. Optužio je Bošnjake za korištenje “prelaznog glasanja” kojim navodno biraju hrvatske predstavnike i time, kako tvrdi, potkopavaju “prozapadni blok” u zemlji. Ovakav diskurs nastoji igrati na kartu islamofobije i pojednostavljenih narativa o “zapadu i istoku” pred američkom publikom.
Međutim, politička realnost u Bosni i Hercegovini pokazuje da je Čovićeva politika u potpunosti usklađena s Dodikovom, koji ne samo da otvoreno podržava, nego i pravda rusku agresiju na Ukrajinu. Teško je, stoga, govoriti o Čoviću kao “prozapadnom političaru” kada je njegov glavni politički saveznik lider s jasno proruskom orijentacijom. Jedan od ključnih uslova za približavanje EU jeste i usklađivanje vanjske politike, što postaje upitno ako Dodikov politički pravac vodi više prema Moskvi nego prema Briselu.
Čović se često poziva na “ustavoljublje”, ali njegovo političko djelovanje pokazuje da mu ustavni principi nisu prioritet. Da mu je doista stalo do Ustava BiH, ne bi ostajao u savezu s političarom koji otvoreno prijeti secesijom i narušava institucionalni poredak države.
Slično se može reći i za njegovu deklarativnu podršku “evropskom putu BiH”, koja postaje neuvjerljiva kada je glavni politički partner lider koji evropske integracije posmatra kroz prizmu ruskog interesa.
Najvažniji politički cilj Dragana Čovića ostaje izmjena Izbornog zakona. No, trenutna ustavna kriza mu daje priliku da na dnevni red ponovo stavi i pitanje federalizacije zemlje, što se faktički svodi na zahtjev za uspostavom trećeg entiteta. Takvim maksimalističkim pristupom Čović blokira svaki prostor za kompromis s probosanskim strankama, jer im ne nudi nikakav politički minimum koji bi omogućio konstruktivan dijalog.
Zagovaranje nacionalnih interesa na način kako to čini HDZ, podrazumijevalo bi faktičko poništavanje demografske volje većinskog stanovništva u Bosni i Hercegovini. Kroz takvu politiku nameće se narativ koji ignoriše političku i društvenu stvarnost zemlje, zanemaruje volju Bošnjaka i nastoji institucionalizirati etničku podjelu kao trajno političko rješenje.
