HISTORIJA | Juni 20, 2021

Kako je međunarodna zajednica predala Srebrenicu Ratku Mladiću

Mirovnjaci UN-a su ponižavani, pljačkani, zlostavljani, ubijani i uzimani kao taoci od strane pripadnika VRS-a, dok su neki, poput narednika Martyna Mǖldera bili prisiljeni da idu u ‘’lov na muslimane’’ na transporterima VRS-a u brdima oko Srebrenice jula 1995.

Kako je međunarodna zajednica predala Srebrenicu Ratku Mladiću

Prvi ‘’napadi’’ snaga NATO-a na položaje bosanskih Srba desili su se šest dana nakon početka vojnih operacija VRS-a protiv srebreničke enklave koja je proglašena sigurnom zonom rezolucijom Vijeća UN-a 16. aprila 1993. godine. 11. jula 1995. oko 13:00 sati, nakon sedam upućenih zahtjeva za zračnu podršku od strane mirovnjaka holandskog bataljona iz Srebrenice, dva holandska aviona tipa F16 izvršili su ‘’zračne udare’’ na položaje VRS-a. Bačene su dvije dimne bombe koje su za cilj imale ‘’zastrašivanje srpskih snaga’’. Ovaj minorni događaj najbolje opisuje ulogu međunarodne zajednici u zaštiti bošnjačkog naroda u srebreničkoj enklavi.

Mirovnjaci UN-a su ponižavani, pljačkani, zlostavljani, ubijani i uzimani kao taoci od strane pripadnika VRS-a, dok su neki, poput narednika Martyna Mǖldera bili prisiljeni da idu u ‘’lov na muslimane’’ na transporterima VRS-a u brdima oko Srebrenice jula 1995.

Postoje opravdane sumnje da je francuski general, Bernard Janvier tajnim sporazumom sklopio dogovor s generalom Ratkom Mladićem 4. juna 1995. godine, na sastanku kojeg su održali usred talačke krize. General Janvier je odbio zahtjeve za zračnim napadima na položaje VRS-a oko Srebrenice jer je potajno dao uvjerenje Mladiću da neće biti daljnjih zračnih napada na snage bosanskih Srba u zamjenu za oslobađanje 350 uglavnom francuskih vojnika koje su srpske snage držale kao taoce.

Posmatrajući unazad, sumnjiv niz događaja uslijedio je nakon sastanka 4. juna. Dva dana kasnije, francuski general Bertrand de Lapresle upućen je direktno iz Pariza na tajni sastanak sa bosanskim Srbima na Palama. Dan nakon sastanka, Srbi su pustili 111 mirovnjaka koje su držali kao taoce.

9. juna Yasushi Akashi održao je sastanak s Janvierom i britanskim generalom Rupertom Smithom u Splitu. U raspravi koja se ticala suštinskog pitanje misije UN-a u Bosni i Hercegovini - očuvanje mira ili provođenje mira - Smith je tvrdio da se Srbi trebaju bombardovati. Predvidio je da će uskoro pokušati stvoriti krizu napadom na istočne enklave ili odsijecanjem Sarajeva kako bi okončali četiri godine dugi rat. „I dalje sam uvjeren da Srbi žele zaključiti ovu godinu i da će poduzeti sve rizike da to postignu. Sve dok ekonomske sankcije ostaju na rijeci Drini “, rekao je Smith, misleći na navodno zaustavljanje isporuka vojne opreme za bosanske Srbe u Srbiji ‘’oni rizikuju da svake sedmice postaju slabiji u odnosu na svog neprijatelja’’

Janvier se nije složio sa mišljenjem generala Smitha, tvrdeći da je "neophodno dozvoliti početak političkog procesa" i izbjegavanje sukoba sa Srbima. Predvidio je da Srbi neće napadati "osim ako ne dođe do većih provokacije od strane Muslimana". "Srbima trebaju dvije stvari: međunarodno priznanje i ublažavanje blokade na Drini," rekao je Janvier. „Mislim da ne žele ići u ekstremnu krizu. Naprotiv, žele modificirati svoje ponašanje I biti dobri sagovornici. "Nakon sastanka, Akashi je izjavio da će se UN vratiti" strogo mirovnim principima " I da neće koristiti silu ili zauzeti stranu u ‘’sukobu’’.

Četiri dana kasnije, 13. juna, bosanski Srbi pustili su još 28 talaca, a njihov takozvani ministar vanjskih poslova Aleksa Buha rekao je da je predsjednik Srbije Milošević dobio uvjerenje od strane UN-a da neće biti daljnjih zračnih napada protiv snaga VRS-a. "Razumijemo da će međunarodna zajednica održati obećanje koje je dala predsjedniku Miloševiću te da više neće biti bombardiranja", rekao je Buha.

Nakon sastanka Akashija sa Miloševićem u Beogradu, 17. Juna 1995. snage bosanskih Srba oslobodile su preostalih 26 talaca dok su UN-ovi mirotvorci oslobodili 4 pripadnika VRS-a koji su zarobljeni u akciji osvajanja mosta na Vrbanji 27. Maja 1995. godine. Poslije ovoga, Nikola Koljević, zamjenik vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, rekao je da su Srbi dobili obećanja koja su željeli. "Dobili smo obećanje da više neće biti vazdušnih napada", rekao je Koljević. „Neće biti više neprijateljskih postupaka protiv Srba od strane međunarodne zajednice.’’

Tri dana kasnije, dva mlazna lovca bosanskih Srba tipa Super Galeb poletjela su sa banjalučkog aerodroma kršeći NATO-ovu zonu zabrane leta iznad Bosne. Komandant NATO-a za Južnu Evropu Admiral Smith, videći ovo kao provokacije te test zapadne volje, zatražio je dozvolu od Janviera za izvođenje vazdušnih udara na aerodrom. Janvier je to glatko odbio, rekavši da bi zračni napad samo doveo do nove konfrontacije sa Srbima. Visoko pozicionirani francuski vojni oficir tada je javno kritizirao Smithov poziv na zračne napade.

Tajni sastanak generala Janviera sa Ratkom Mladićem održan 4. juna 1995. u javnost je, dvadeset dana kasnije, iznio novinar New York Times-a Roger Cohen. UN i francuski zvaničnici porekli su da je postignut bilo kakav tajni dogovor, ali glasine su se nastavile sve do 29. maja 1996. godine, skoro godinu dana nakon dešavanja u Srebrenici. Istraga novinara Roya Gutmana iz Newsdaya i Cabella Bruce-a s televizije Reuters zaključila je da se Janvier dogovorio s Mladićem i blokirao sve zahtjeve za zračnom podrškom koju su pripadnici holandskog bataljona UN-a upućivali sa terena u Srebrenici, jula 1995. godine.

Citirali su bliskog Janvierovog pomoćnika koji je rekao: "Mi smo bili podnosioci zahtjeva ... Janvier je predložio sastanak, Janvier je predložio dogovor." Pomoćnik je rekao da Janvier nije dobio konkretne upute od UN-a u New Yorku ili francuske vlade da razgovara sa Srbima, ali se osjećao pod pritiskom da okonča krizu. Janvier se dobrovoljno javio da se potajno sastane s Mladićem. „Zaista je mislio da čini najbolje što je mogao. Bio je pod pritiskom ”, rekao je pomoćnik Gutmanu. „Da, bio je naivan da vjeruje Mladiću, ali šta je drugo mogao učiniti? Janvierov pomoćnik je kasnije negirao gore pomenute navode.

Janvierov izvještaj UN-u o sastanku navodi pismo koje je general Mladić pripremio te u kojem stoji sljedeće: " 1. Vojska Republike Srpske više neće upotrebljavati silu da ugrožava život i sigurnost pripadnika UNPROFOR-a. 2. UNPROFOR se obavezuje da više neće koristiti bilo kakvu silu koja dovodi do upotrebe vazdušnih udara na ciljeve i teritoriju Republike Srpske.
3. Potpisivanje ovog sporazuma dovest će do oslobađanja svih ratnih zarobljenika."

Prema izvještaju, Mladić je tražio od Janviera da donese dokument u Zagreb na trenutnu ratifikaciju.

Tajni sastanci sami po sebi nisu bili neobični i događali su se tokom cijelog rata. General Rupert Smith, čiji su pomoćnici rekli da se protivio pregovorima sa Srbima o taocima, održao je tajne telefonske razgovore s generalom Ratkom Mladićem. 28. maja, srpski general rekao mu je da "popije tabletu za smirenje", odbivši Smithov zahtjev da se taoci puste te njegovu ponudu za sastanak.

Jedan zapadni diplomata s bogatim iskustvom u Parizu i bivšoj Jugoslaviji iznio  je dva najvjerovatnija scenarija. Janvier možda nije osjetio promjenu stava u novoj francuskoj administraciji na čelu sa predsjednikom Chiracom i sam je napravio dogovor s Mladićem. Ili je Janvier imao tajne upute iz Pariza da zaključi dogovor za puštanje talaca i obeća srpskoj strani prekid zračnih udara.

Dvije osobe koje snose glavnu odgovornost za nedostatak zračnih udara NATO snaga protiv bosanskih Srba u julu 1995. su svakako Yasushi Akashi i Bernard Janvier. Janvier je 1999. i 2001. razgovarao sa zvaničnicima UN-a i Francuske koji su proveli dvije istrage o onome što se dogodilo u Srebrenici. Janvier je pred istražiteljima UN-a negirao sklapanje dogovora s Ratkom Mladićem. 2001. godine ponovio je svoj demant u svjedočenju pred francuskim parlamentom "Nije bilo pregovora, ni dogovora s Mladićem", rekao je Janvier. "Želim pojasniti kako ne bi bilo nikakvih dvosmislenosti."

Janvier je insistirao da zračni napadi ne bi zaustavili napredovanje Srba na Srebrenicu. Njihova je efikasnost, tvrdio je, bila pretjerana. Samo su kopnene snage mogle zaustaviti srpski napad, prema Janvieru, koji je postavljao pitanje zašto Holanđani nisu pružali veći otpor srpskom napadu jula 1995. godine. Svoje izlaganje završio je zaključkom da najveća odgovornost za genocid u Srebrenici leži na bosanskim Srbima koji su isti i počinili.

U svom obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a 24. maja 1995. Janvier je pozvao UN na povlačenje iz sigurnih zona UN-a u Bosni i Hercegovini, rekavški kako Muslimani iskorištavaju  prisustvo snaga UN-a za pokretanje napada iz enklava na snage bosanskih Srba. Tokom rasprave s generalom Smithom u Splitu 9. juna, ponovo je razgovarao o povlačenju. ‘’Ono što bi za Srbe bilo najprihvatljivije je napuštanje enklava", rekao je Janvier. „To je najrealniji pristup i ima smisla s vojnog gledišta, ali međunarodna zajednica to neće privatiti... Sve dok postoje enklave, bit ćemo neutralizirani do određene mjere. U New Yorku sam rekao da bi Muslimani trebali braniti enclave, mislim da su dovoljno jaki da učine to.’’

Šezdesettrogodišnji Akashi dominirao je odnosom dvojice muškaraca i snažno je utjecao na mišljenje generala Janviera o sukobu, prema riječima pomoćnika. UN-ov veteran, Akashi bio je nepokolebljiv pristaša tradicionalnog ‘’održavanja mira’’. Svaki nagovještaj zauzimanja strane ili upotrebe sile protiv jedne strane bio je anatema bistrom, ali jednoumnom japanskom diplomati sa suhim smislom za humor. Jedan pomoćnik je u šali Akashija nazivao „peacenikom“. Aludirajući na paravnojne formacije bosanskih Srba na čiju ruku je svakako išao ovaj ''nepristrani pristup'' UN-a.

Ključni element Janvierovog razmišljanja bilo je očito uvjerenje da može poslovati s bosanskim Srbima. Janvier je možda odbio presudni zahtjev za blisku zračnu podršku noći prije pada Srebrenice, jer je iskreno vjerovao u obećanje generala Tolimira da je srpski napad zaustavljen. Janvier je brzo povjerovao u srpsku propagandu i Mladićeve žalbe na ‘’muslimanske provokacije.’’ prema pomoćnicima Janvier je na sastanku u Splitu 9. juna 1995. branio stav da Srbi više neće prkositi UN-u ako se prema njima postupa s poštovanjem.

Bez obzira da li je Janvier bio ciničan ili zaveden, on je odgovorniji od bilo koje druge osobe za pad Srebrenice. Ograničenja u korištenju zračnih snaga koja je aktivno podržavao i njegova odluka da u ponedjeljak, 10. jula ne odobri zračne udare na položaje bosanskih Srba oko Srebrenice, imali su katastrofalne rezultate. Nije poduzeo "potrebne mjere, uključujući upotrebu sile" kako bi odvratio napade na sigurnu zonu, kako je to nalagala Rezolucija 836. Zaslužniji je više od bilo kojeg drugog zvaničnika UN-a za izdaju naroda Srebrenice.

UN, Sjedinjene Države i NATO zanemarili su upozorenja o namjerama Srba. U memorandumu iz marta 1995. godine, šef obavještajne jedinice UN-a u Sarajevu predvidio je da će Srbi tog ljeta pokušati progurati istočnu Bosnu i zauzeti sve tri enclave (Srebrenicu, Žepu i Goražde). Prema analizi, Bosanske snage su svakog dana krijumčarili sve više i  više oružja u zemlju, a njihova vojska postajala je sve bolje naoružana i organizovanija. Bosanski Srbi shvatili su da je vrijeme protiv njih. Analiza je predviđala da će Srbi na ljeto 1995. pokrenuti posljednju ofanzivu i pokušati zauzeti sigurna područja te na jesen s pozicije snage pokrenuti mirovne pregovore. Četiri mjeseca kasnije, procjena - jedna od nekoliko od strane UN-a i druga upozorenja poslata u maju i junu očito su zaboravljena. Neposredno prije pokretanja napada na Srebrenicu, obavještajni analitičar UN-a koji je napisao izvještaj dobrovoljno je otišao na odmor.

David. S. Rohde, američki novinar i autor  knjige Endgame: The betrayal and fall of Srebrenica, svoje djelo završava riječima: ‘’ Međunarodna zajednica djelomično je razoružala hiljade ljudi, obećala im je da će biti zaštićeni i potom ih predala njihovim zakletim neprijateljima. U slučaju Srebrenice ne samo da međunarodna zajednica nije poduzimala ništa dok se dešavao genocid, već su se direktnim djelovanjem međunarodne zajednice poticali, pomagali i hrabrili krvnici.''