HISTORIJA | Avgust 4, 2021

Kako su Bošnjaci porazili evropsku velesilu: Banjalučki boj 1737. godine

Pobjeda branilaca Bosne predstavlja jednu od najslavnijih epoha bosanske i bošnjačke historije. Ovim događajem došlo je do konačnog nacionalnog buđenja Bošnjaka i činjenice da jedino sami, uzdajući se u sebe, mogu odbraniti svoju Bosnu i ovaj dio Osmanskog carstva. Zahvaljujući domaćim ljudima Bosna i Hercegovina je pružila odlučan i dostojanstven otpor austrijskim agresorima.

Kako su Bošnjaci porazili evropsku velesilu: Banjalučki boj 1737. godine

Nakon što je 1736. godine otpočeo rat između Osmanlija i Rusije, bečki dvor je smatrao da su stvorene odlične prilike da se već napadnutoj osmanskoj državi objavi rat. Austrija je željela da na račun Osmanlija proširi svoj teritorij. Na tom udaru se direktno našao i prostor Bosne i Hercegovine.

Period kratkotrajnog mira na prostorima Bosanskog ejaleta ubrzo je bio okončan, a Austrijanci su sa koncentracijom velikih vojnih snaga na sjevernim granicama Bosne. Pod zapovjedništvom Josipa Hildburghausena mobiliziran je 41 eskadron konjice, 13 bataljona pješadije, 12 kompanija grenadira i 6.600 hrvatskih grnaičara, uz veliku podršku lahke i teške artiljerije. Sve ove jedinice su ukupno brojale 16.257 vojnika, od čega je bilo 4.345 konjanika spremnih na osvajanje teritorije Bosne i Hercegovine.

Četrnaestog jula 1737. Austrija je objavila rat Porti. A već sljedeći dan počela je invazija austrijske vojske na Bosnu. S obzirom da su Osmanlije već bile u teškom ratu sa Rusijom, odbrana bosanskih granica pala je isključivo na leđa bosanskih velikaša i Bošnjaka kao naroda. Ali-paša Hećimoglu, bosanski beglerbeg sazvao je bosanske prvake u Travnik kako bi se dogovorili oko strategije kako da se suportstave nadmoćnoj austrijskoj sili. Prisutni su bili odlučni u svojoj namjeri da brane Bosnu od napadača, a koliko su bili odlučni najbolje pokazuju i završne riječi zaključnog dokumenta koji su donijeli i potpisali: "Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja." Ali-paša je širom ejaleta uputio poziv na sveti rat protiv austrijanaca proglasivši mobilizaciju naroda. Fra Nikola Lašvanin je zapisao: "Odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, ko god može oružje nositi...i skupi se čudna vojska strahovita."

Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. Uputio je proglas narodu Bosne kojime je pozvao bosansko kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a muslimanima je obećao ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu pod austrijskom upravom, moraju promijeniti vjeru, jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.

Do prvog okršaja sa osmanskom vojskom dolazi kod sela Jurkovići, 21. jula. Bosansku vojsku je predvodio banjalučki vicekapetan Salih aga. Izenenada je napadnuta austrijska pomoćna kolona od 8.000 vojnika, što je unijelo pometnju u protivničke redove. U žestokom okršaju poginuli su i komandant bosanske vojske, spomenuti Salih aga, kao i austrijanac, feldmaršal Muffling. Čini se da je bitka okončana neriješenim rezultatom iako su obje strane u svojim dokumentima navele da su pobijedile. Poslije sukoba kod Jurkovića, ostatak bosanske vojske se povlači u banjalučku tvrđavu.

Novi komandant pomoćnih snaga austrijske vojske, general Goldy se 23. jula u blizini Banja Luke sastao sa glavnim austrijskim snagama. Sljedećeg dana je podignut i logor, a kroz sljedećih par dana vršen je raspored artiljerije. Austrijanci su na brdu Lauš postavili šest baterija topova, a pored ove lokacije Austrijanci su topove postavili na još osam drugih mjesta oko Banja Luke. 27. jula je otpočeo je napad na grad. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciji u gradu, te poziv u pomoć da se što prije podigne opsada Banja Luke. Ukratko nakon poruke, na Banja Luku je krenuo odred Sarajlija. Od 27. Jula do 4. Augusta, na Banja Luku je u prosjeku padalo oko 1.800 topovskih projektila dnevno.

U međuvremenu su austrijske jedinice uspjele da zauzmu dijelove grada kod Ferhadija džamije i Male čaršije, te su na ta mjesta dovukli topove kako bi preciznije mogli granatirati grad. Stanovništvo grada se počelo povlačiti u samu tvrđavu – Kastel, što je dodatno pojačalo žestinu napada. Na žestinu je uticala spoznaja da braniocima uskoro dolazi velika vojna pomoć. Austrijska vojska je sve češće izvodila manevre oko Vrbasa, što je natjeralo branioce da izvode česte protunapade. Jedna četa od 150 branilaca je 1. avgusta izašla iz tvrđave sa namjerom da se probije kroz protivničke redova na lijevu obalu Vrbasa, ali nije uspjela. Poginulo je 36 Bošnjaka, a ostatak se vratio u tvrđavu. I brojne druge čete su u narednim danima pokušale probiti obruč ali nisu imale uspjeha. Moral branilaca je dodatno narušen saznanjem da je austrijska vojska zauzela Niš. Princ Hildburghausen je 3. avgusta poslao pismo Mehmed-begu Ćatiću, komandantu bosanskih snaga u gradu:

"Paši, koji je pokazao veliki napor u očuvanju banjalučke tvrđave, oficirima koji su zajedno s njim opsjednuti u utvrdi i hrabrim borcima, pozdrav sa dobrim željama. Obaveza prijateljstva zahtijeva da vas upozorimo jer ste i sami postali svjesni snage carske vojske i opreme. Do sada ste uložili mnogo napora da izdržite ono što vas je zadesilo. Uložili ste mnogo snage i hrabrosti, ali, znajte da bez obzira na to koliko se trudili da očuvate utvrdu - to će biti uzaludan posao. Vaš trud nije dovoljan da nam se oduprete, neće vam ni pomoći. Uz vašeg pašu, čijoj se pomoći nadate, imate sve ukupno tri hiljade vojnika. Ja, u ovom trenutku, imam četiri iskusna generala. Dovoljno je da bilo koji od njih izađe pred vašeg pašu. Nema šanse da se odupre našoj snazi. Sada se jedna naša jedinica sprema protiv tvrđave Bužim, a druga jaka jedinica, sa mnogo vojske, opsjeda utvrdu Cetingrad, danas ili sutra će nam stići vijesti da su ove tvrđave prešle u naše ruke. Osim toga, velikoj i moćnoj carskoj vojsci zapovjednik je lotarinški princ koji ima zadatak okupirati osmanske zemlje u Rumeliji. Ovih dana on i njegova vojska napuštaju Beograd kako bi zauzeli Niš, a onda bi trebao otići i zauzeti Vidin. Ako želite, poslat ćemo vam i dokaze da vas uvjere u ovo. I tako, nema načina za vas da se spasite, šta god učinili, oduzet ćemo vam utvrdu. Uzalud pokušavate produžiti uništenje ljudi. Ostaje vam samo da nam date tvrđavu, kako bismo vas s pouzdanjem usmjerili kamo želite, s vašim glavama, dušama i imovinom. Ako ne poslušate naše riječi i budete uporni i tvrdoglavi, sve ćemo vas pobiti i skršiti vaše korijene. Nemojte reći da niste znali. "

Ćatićevi oficiri izjavili su da se neće predati, a Hildburghausen je dobio sljedeći odgovor:

"Utvrda pripada svijetlom, moćnom, plemenitom islamskom padišahu, koji je postigao milost Božju. Našu blagoslovljenu tvrđavu, koja svojim zidinama štiti našu djecu i domovinu, ostavljenu u amanet od naših djedova, nikada nećemo predati neprijatelju. Mi smo svi srcem čvrsto odlučili da žrtvujemo duše i živote za islam, i dok među nama ima živih, nećemo odustati od borbe."

Iz Travnika je glavnina bosanske vojske, pod komandom beglerbega Ali-paše Hećimoglua preko Karaule krenula prema Jajcu i Varcar Vakufu. Dolaskom u Jajce, bosanskog namjesnika Hećimoglua je obradovala i vijest da su se Bošnjaci uspiješno suprotstavili Austrijancima kod Jurkovića. U međuvremenu su do Ali-paše stigle I vijesti da austrijska vojska opsjeda Bužim i Cetingrad, te da je na tom prostoru stacionirano oko 20.000 austrijskih vojnika. Ovo je navelo beglerbega da dodatno požuri. Ipak, uskoro je nastala dilema gdje da se glavnina vojske uputi, na Bužim i Cetingrad ili prema Banja Luci. S toga je došlo do savjetovanja u mjestu Podrašica, gdje je bosanska vojska odsjela, sa najznačajnijim ličnostima kako bi se odlučilo kome je pomoć potrebnija. Odlučeno je da se krene prema Banja Luci pošto se ona nalazi usred Bosne, te bi njezin pad uzdrmao i Bosnu i njezino stanovništvo.  

Uskoro je do Hildbrughausena stigla vijest da bosanski beglerbeg raspolaže vojskom od 30.000 ljudi. Na nekoliko dana prije okupljanja bosanske vojske kod Podrašice beglerbeg Hećimoglu je poslao svog iskusnog komandanta Mehbed-bega Fidahića, u ispomoć braniocima Banja Luke. Međutim, kako je uočio da sa svojom vojskom ne može probiti austrijske redove, po naređenju Hećimoglua, ukopa se u blizini Banja Luke kako bi dočekao glavninu bosanske vojske.

Glavnina vojske se u subotu, 3. avgusta, uputila iz Podrašice prema herojskoj Banja Luci, u ispomoć braniocima ovog grada. Iako je prvobitna zamisao bila da se krene glavnim putem, vojska se odlučila na pomoćne uz što veću upotrebu šumovitog kraja kako bi ostala neprimjetna. Uskoro su sve snage prešle na desnu stranu Vrbasa i time dospjele na Banjalučko polje. U tom trenutku bosanska vojska je brojala oko 15.000 boraca. Do željenih položaja su stigli 4. Avgusta u ponoć, nastavljajući se kretati tako da su u jutarnjim satima već zauzeli odgovarajuće položaje za predstojeći boj koji je trebao ne samo da odluči sudbinu Banja Luke već i čitave Bosne.

Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne pa sve do zalaska sunca. Bosanska vojska je odmah na početku silovito navalila na Austrijance, pa su tako ubrzo i poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrđave provalili i na juris krenuli branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastala panika i rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijateljsku konjicu da ju je ubrzo natjerao u bijeg, nanoseći joj velike gubitke. Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, a kaže se da su za vrijeme boja pod njim pala tri konja, nakon čega se kao pješak nastavio boriti protiv neprijatelja. Velikim junaštvom se istakao i čuveni sarajevski junak hadži-Ahmed Kandelija koji je sam navalio na utvrđene neprijateljske položaje na kojima je bila stacionirana artiljerija, pri tome je zarobio dva topa ubivši njihove posade. 

U zadnjem, petom po redu jurišu, bosanska vojska je konačno potisnula Austrijance preko Vrbasa. Austrijanci su bježali preko mosta na Vrbasu, koji se zbog prekomjernog tereta urušio, te su takomnogi austrijski vojnici izgubili svoje živote gušenjem u nabujaloj rijeci. Ostatak austrijske vojske povlačio se prema savi, a iza njih su ostale velike količine oružja i hrane. Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 austrijskih vojnika. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo. Nakon dolaska u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim bosanskim vojnicima koji su, iako malobrojniji i slabije opremljeni u potpunosti porazili jednu evropsku velesilu poput Austrije.

Pobjeda branilaca Bosne predstavlja jednu od najslavnijih epoha bosanske i bošnjačke historije. Ovim događajem došlo je do konačnog nacionalnog buđenja Bošnjaka i činjenice da jedino sami, uzdajući se u sebe, mogu odbraniti svoju Bosnu i ovaj dio Osmanskog carstva. Zahvaljujući domaćim ljudima Bosna i Hercegovina je pružila odlučan i dostojanstven otpor austrijskim agresorima. Ljudi su branili svoje domove, posjede i rodni kraj. Na odlučno i disciplinovano ponašanje uticalo je i saznanje da će u slučaju poraza doživjeti istu sudbinu kao i njihovi sunarodnjaci u Liki, Krbavi, Dalmaciji i drugim mjestima koji su se u prethodnim ratovima odlučili na povlačenje i tako ostali bez svojih domova i posjeda. Zbog toga ovaj boj ima patriotski značaj i odražava visok stepen hrabrosti i rodoljublja.