Ko smo, zapravo, mi?
U svijetu, društvu, identitetu, individui, tradiciji i kulturi koja postoji kao nešto stalno, makar i u apstraktnom smislu, počesto zaboravljamo da je realnost potpuno drugačija i da držanje za prividnu konstantnost donosi anksioznost ali i mnogima daje smisao egzistiranja u životu kakvim ga vidimo.
Za šta se zapravo borimo iza kulisa branjenja nečega čega smatramo da smo dio? Za svoj dio moći, uticaja, branimo se od zaborava u periodu vremena koji je treptaj u vječnosti u kojoj vrijeme ne postoji kao fakt.
Da li smo jači kao pojedinci ili kao skupina pojedinaca? Poziv na vlastitu odgovornost, njegovanje temeljnih principa humanizma, averzija prema korupciji, borba za društvo zasnovano na kompetenciji. Trazimo li previše?
Da li zaista tražimo pravdu za sve što nas okružuje ili pravdu za sebe samoga? Da li smo narcisoidne, psihopatski nastrojene individue koje iz sveg glasa uzvikuju pravda a u sebi tiho ponavljamo ostatak koji glasi: za sebe samoga?
Da li želimo da pobjeđuje svjetlost, da li želimo raj, da li želimo da posadimo biljke čije plodove nećemo nikada ubrati?
Da li ustajanjem na himnu države, na simbole koji smatramo svojima zaista opravdavamo svoju žrtvu za napredak društva ili je ipak pragmatičnije ustati za pobjedu kompetencije i vikati iz sveg glasa na nepravdu koju vidimo na svakom koraku u svom okruženju.