Lakše se boriti kad znaš da nemaš rezervne domovine

Fijuk vjetra koji mrzne dah i ledena posavska ravnica koja je već odavno dobila svoj bijeli snježni prekrivač. Ovdje smo tri dana. Došli smo kao pojačanje jer je 108. brigada iz Brčkog imala informacije da će na širem prostoru Jagodnjaka biti provedena agresorska ofanziva. I ovaj dan proticao je u sporadičnoj pucnjavi, nekog većeg napada nije bilo niti je bilo naznaka da će se desiti. Insistirano je da ipak ostanemo na ovoj liniji još dva dana.

Sjedili smo na komadu balvana i tiho razgovarali. S nama su bila dva momka iz 108. brigade, koji su nam ispričali gotovo cijelu historiju ovog dijela linije. Jedan od domaćih iznio je bokal s čajem i sipao nam u šolje. Hladnoća je bila jedva podnošljiva, pokušavali smo ugrijati prste stiskajući šolju s toplim čajem među prstima. Još jedan rafal s neprijateljske strane odjeknuo je, a zrna su prozviždala iznad naših glava. Jedan od mlađih momaka mahinalno se sage, dok se drugi zasmijaše.

– A, prpa, reče mu Juka.

– Ma nije.

– A jok, eto, ja se saginjem. Pa ne može te kroz tranšeju pogoditi. Šta se svako malo trzaš – zacereka se Juka ponovo.

Dolje, desno od nas, pucnjevi iz pješadijskog naoružanja bili su učestaliji, ali, ipak, nije bilo naznake da bi moglo doći do napada.

Došao nam je i ručak pa smo uz toplo kuhanje, naslonjeni na balvane, pričali o svemu pomalo. Toplo kuhanje nas je okrepljivalo na ovom hladnom ledenom danu. Unutra, u zemunici, bilo je zagušljivo, peć nije mogla normalno gorjeti, cijev sa sulunarom bila je odvedena daleko pa se dim vraćao. Prethodnu noć nismo ni ložili. Umotani u ćebad mijenjali smo se po rasporedu na straži.

Ispred nas prostirala se ravnica, a krovovi kuća samo su virili u izmaglici koja se počela spuštati između nas. Desno su se mogle nazrijeti konture Majevice. Bit će ovo prvi put da se nalazimo na ovom dijelu ratišta. Safet je kao vrsni poznavalac geografije pokazivao i nabrajao mjesta koja su se nalazila u daljini. Pokazivao je prstom, pomicao ga, čas lijevo, čas desno, pokušavajući naći pravi smjer mjesta o kojem je pričao. Govorio je da je imao nekad, dolje prema Čeliću, u nekom zaseoku, djevojku u selu u kojem je živjela njegova tetka. Pa bi često išao tetki ne bi li se vidio s tom djevojkom.

Odjednom njegovu priču o ljubavnim jadima prekinu zvižduk granate. Pala je nedaleko od nas. Za njom je doletjela još jedna, pa još jedna, a onda smo nakon nekoliko trenutaka čuli kada je istovremeno ispucano nekoliko projektila iz haubice. Zatresla se ravnica od gromoglasnih detonacija.

Juka ustade s balvana stavljajući šljem na glavu. “Šta se ovo događa, nije mi ovo uredu. Otkud da ovako odjednom saspu teškom artiljerijom po nama?” U tom momentu nekoliko projektila palo je desno od nas, a zatim je uslijedila salva granata iz minobacača. Ja sam gledao pozorno u šikaru ispred nas. U svoj onoj bjelini nisam mogao vidjeti nikakvo kretanje.

Ponovo salva minobacačkih granata na položaje naših jedinica desno od nas. A onda je sasulo iz pješadijskog naoružanja. Proključala je ledena dolina u jednom momentu, bilo je to kao grom iz vedra neba. Zatim je za tren utihnulo, a onda ponovo kao grmljavina sasulo sa svih strana dolje na našem desnom boku. Juka je sve vrijeme pokušavao kroz izmaglicu pogledom dokučiti šta se događa.

U tom trenutku pojaviše se tri momka sa “zoljama”. Trčali su pogureno pored naše tranšeje, iza naših leđa. Juka ih vičući upita šta se dešava, a jedan se okrenu, pokaza rukom i kratko doviknu: “Tenkovi”.

Momci nastaviše svojim pravcem, a mi smo i dalje zurili u maglu koja se još više navlačila na zaleđenu posavsku ravnicu. Safet je prekrivao svoj mitraljez, da ga sačuva od hladnoće i inja. Na našu stranu doletio bi tek po neki zalutali metak. I ništa više.

Ponovo su, dolje ispod nas, odjeknule jake detonacije. Prenu nas topot čizama. Trčeći nam se primicalo dosta vojnika. Zaustavili su se kod nas. Jedan se izdvoji i brzo nam prenese poruku: “Momci, idemo u ispomoć na donji dio Jagodnjaka, dolje je u toku tenkovsko-pješadijski napad. Ostavljamo ovdje rezervu, a vi koji ste došli u ispomoć idete sa mnom.”

Brzo smo pokupili svoje stvari, oružje i municiju, i krenuli za njima. Trčali smo kroz ledenu izmaglicu. Trčeći, bacim oko na svoj sat na ruci: 2 sata i 30 minuta. Požurili su da prije mraka pokušaju uzeti liniju. Pojačanje, bilo kakva ispomoć, neće krenuti po mraku da vraća liniju, a do jutra će se tako utvrditi da će ih biti jako teško istjerati.

Kako smo se približavali napadnutim položajima, pucnjava se sve jače čula. Iza leđa linije dolazilo je još mnogo naših vojnika i brzo su, pogureni, uskakali u tranšeju ispred nas. Magla se počela razilaziti i pred nama se ukazalo pravo lice fronta. Strahovita pucnjava bila je s obje strane. Ispred naše linije, na nekih osamdeset metara, gorio je tenk. Brzo su nas rasporedili na položaje. Ponovo je krenuo val pješadije. Lijevo od tenka koji je gorio veća grupa agresorskih vojnika pokušavala je prići što bliže našim položajima. Koristeći gorući tenk kao štit, uspjeli su doći nam veoma blizu.

S naše strane odjekivala je gromoglasna pucnjava. Dok su jedni pokušavali da se zaštićeni tenkom privuku što bliže, druga grupa u bijelim maskirnim odijelima dolazila je s lijeve strane. Safet je otvorio vatru iz svog mitraljeza i natjerao ih da legnu na zemlju. Sve vrijeme pokušavali su prići što bliže, ali bezuspješno.

Huka granata iz minobacača preletjela nas je, padajući na teren ispred nas. Jedna je pogodila direktno grupu koja nas je napadala slijeva. Razbacalo ih je na sve strane. A onda još jedan plotun, koji je pogađao direktno u polje ispred nas. Počeli su se povlačiti, vukući ranjene. S naše strane još jednom je proključalo iz svih cijevi. Bio je to ispraćaj za one koji su bježeći pokušavali naći zaklon bacajući se lijevo-desno po snijegu.

Uskoro je utihnulo. Čula se samo sporadična pucnjava i pucanje preostalih metaka u tenku koji je dogorijevao. Gledao sam oko sebe, vojnici su s olakšanjem i radošću na licu dočekali povlačenje napadača.

Vjetar je ponovo počeo fijukati, a magla se polahko povlačila pred nazirućim sumrakom. Hladnoća je s vjetrom postajala veća. Preživjeli smo današnji dan. Šta donosi sutra, nismo mogli pretpostaviti. Bez obzira na sve, mi smo ostajali potpuno spremni jer smo imali samo jednu domovinu, našu Bosnu. Rezervne nismo imali i zato smo za ovu jedinu bili spremni sve učiniti