Za Bosnu i Hercegovinu u javnom diskursu koristiti skraćenicu BiH. Državne institucije nazivati zajedničkim institucijama. Naglašavati prefiks Srpska. Davati imena objektima, ustanovama, mostovima, putevima, gradovima, cestama naziv "sprska". Bošnjake svoditi na vjersku skupinu i koristiti termin muslimani. Blokirati državne institucije u kontinuitetu kako bi se u svijet poslala slika kako Bosna i Hercegovina nije održiva zemlja, te kako je izvor nestabilnosti zbog broja muslimana koji žive u njoj. Negirati genocid i bilo kakvu umiješanost Srbije u genocid i ratne zločine. I ono najvažnije - uporno izazivati destabilizaciju države, tako što će se polarizirati i posvađati bošnjačke političke stranke, a putem medija Bošnjake ubijediti kako je stanje katastrofalno, te da nijedan bošnjački politički ili vjerski autoritet ne valja.
Ukratko, ovo gore navedeno jeste srž i suština posljednjeg Memorandima Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Projekat "Velike Srbije" ili "Srpskog sveta" živi više od jednog stoljeća u različitim oblicima. S obzirom da, iako višestruko vojno nadmoćniji, uz počinjene masovne zločine i genocid, nisu uspjeli tertitorijalno prisvojiti Bosnu i Hercegovinu, niti jedan njen dio u periodu od 1992. do 1995. godine, SANU u kontinuitetu kroz svoje Memorandume daje instrukcije srpskim političarima kako da djeluju i kako da se ponašaju.
Sve gore navedeno danas je vidljivo i najvećem laiku, kao i osobi koja uopšte ne prati vijesti ili politiku. Državne institucije se nazivaju zajedničkim institucijama, Bošnjaci se nazivaju muslimanima, škole, ceste, putevi i drugi objekti, kao i gradovi i općine dobijaju prefiks srpska, imaju svoje slave, genocid se negira u kontinuitetu, a veličaju se zločinci, državne institucije se blokiraju, trpimo svakodnevni medijski teror u kojem pokušavaju izjednačiti tri strane, neki svjesno, a neki nesvjesno. Putem medija Bošnjacima se pokušava ogaditi država, a stanje prikazati lošijim nego što jeste, prikazati ga katastrofalnim, s ciljem izazivanja haosa i nereda na ulicama, a polarizacije i podjele unutar bošnjačkog političkog korpusa. I može se reći da implementatori ovog Memoranduma SANU-a poprilično uspijevaju, a da li će tako nastaviti i u kojoj mjeri, zavisi isključivo od nas, naše snage, zajedništva i jedinstva.
U nikad težim vremenima od Dejtonskog mirovnog sporazuma, dok Dodik blokira državne institucije i prijeti antiustavnim i protupravnim otimanjem državnih nadležnosti, formiranjem paravojske i dok međunarodni predstavnici i izaslanici vrše ogroman pritisak na predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da popusti pred željama Dragana Čovića i HNS-a, veliki broj političara i stranaka sa sjedištem u Sarajevu izigrava "petu kolonu" i bježi od odgovornosti. Jedino što čekaju, kao hijene, jeste bilo kakav dogovor predsjednika SDA Bakira Izetbegovića sa predstavnicima Međunarodne zajednice, koji vrše pritisak, a u tome im pomaže upravo navedena "peta kolona" koja se sklanja u stranu i ne želi da zauzme čvrst stav po pitanju zaštite suvereniteta države i izmjena Izbornog zakona. Upravo na tu kartu igraju i međunarodni predstavnici, koji idu linijom manjeg otpora. Jer, s jedne strane postoji kontinuiran i čvrst stav čitavog HNS-a, u kojem su skoro sve stranke s hrvatskim predznakom, dok se stranke koje vole sebe nazvati probosanskim nemaju nikakav zajednički stav, uprkos apelima i pokušajima predsjednika SDA Bakira Izetbegovića da sjedne i dogovori "crvenu liniju" ispod koje se neće ići sa liderima tih stranaka. Skoro svi, osim Željka Komšića i Demokratske fronte, politički "flertuju" s međunarodnom zajednicom, sklanjajući se u stranu kritikuju SDA i Izetbegovića, ne bi li zauzvrat dobili njihovu podršku na predstojećim izborima. Konaković , Radončić, Nikšić, Forto i ostali svoju politiku baziraju na kritici Izetbegovića i SDA. U tome leži odgovor na pitanje: otkud toliki pritisak Međunarodne zajednice na SDA i Bakira Izetbegovića? Jer je puno lakše ići linijom manjeg otpora i igrajući na kartu razjedinjenosti probosanskih stranaka.
Ali ipak, lideri tih stranaka zaboravljaju jednu stvar. Historija je jedina koja pamti, a teško je u historiji biti upisan kao izdajnik svoga naroda i države. Teško je biti zapisan u historiji kao populistički demagog koji isključivo skuplja poene kritikujući drugoga, bez adekvatnih rješenja i prijedloga, čekajući naredne izbore i nadajući se podršci te međunarodne zajednice. Nije nama domovinu dala međunarodna zajednica, nego časna i hrabra bosanska armija i desetine hiljada šehida i poginulih boraca, pa nam je neće ni uzeti međunarodna zajednica. Teško je umrijeti kao izdajnik domovine. A historija pamti i piše, ali ne na osnovu kupljenih medijskih članaka.
