Da li je mudrost (p)ostala slovo na papiru? Šta učimo iz naslijeđenih priča koje ostaju kao dio naše svijesti, koje prepoznajemo čim ih neko pomene, međutim, s druge strane, imamo jako malo uvida u razgranatost značenja koje posjeduju? Da li je sposobnost razumijevanja, ali i sposobnost učenja razumijevanja na adekvatnom nivou ono što nosi potencijal koji nam omogućava hrabro suočavanje s anksioznošću življenja?
Postoji mit koji odaje počast starosti, ali i mladosti; tradiciji, ali i inovaciji, koji pruža ruke i jednome i drugome i vodi ih zajedno u obećanu budućnost, u raj – teološki gledano. Egipatski mit o Ozirisu i Horusu, mit star hiljade godina; mit koji je dio priče o onome što velika većina nas umije da prepozna i ono što predstavlja dio naše svijesti, ali ne znamo precizan razlog – zašto?
Srž priče govori o starom Ozirisu, egipatskom bogu koji je vladao svojim kraljevstvom, imavši brata Seta, koji je posudio svoje ime našem, teološki poznatom karakteru – Sotoni. Naime, Set je želio zavladati kraljevstvom Ozirisovim. Uvidjevši Ozirisovu starost i držanje za strukturalni način vladanja bez inovacije, Set je uspio da zbaci svog brata, oslijepi ga, te da ga baci u podzemlje. Simbolizam sljepila je dobrovoljno odbijanje da vidimo ono što je samoevidentno. Oziris je imao sina, koji se zvao Horus. Horus može da predstavlja rođenje nade i reintegraciju vida, želju da se uči, da se obrati pažnja. U žestokoj borbi protiv Seta, Horus uspijeva pobijediti. Nakon što je pobijedio, on silazi u podzemlje i žrtvuje svoje jedno oko da bi njegov otac mogao ponovo da progleda. Poziva ga sa sobom u oživljeno kraljevstvo i nudi mu da zajedno vladaju njime.
Mit priznaje ovim tenziju između tradicije i inovacije, prošlosti i budućnosti, bezvremensku tendenciju bezobličnosti znanja – nečega što stalno posjeduje prošlost i stalno posjeduje budućnost – i priznaje da znanje i istina pripadaju jednako svima i nikome. Samim zajedništvom i priznavanjem iskustva i inovacije koji rade skladno, najveće prijetnje po opstanak čovječanstva bivaju neutralisane, pa tako i naš stari znanac – Set, Sotona, zlo, tama, đavolji namjesnik. Nazovimo ga kako hoćemo, vječna borba, svakodnevna pobjeda individue nad njim daje nadu da ipak čovječanstvo opstaje i napreduje uprkos njemu.
