Na današnji dan, u noći između 25. i 26. augusta 1992. godine, pripadnici Vojske Republike Srpske počinili su jedan od najtežih zločina nad kulturnom baštinom Bosne i Hercegovine – granatiranjem su zapalili Vijećnicu, u čijim je prostorijama tada bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH.
U plamenu koji je progutao ovo remek-djelo austrougarske arhitekture nestalo je blizu dva miliona bibliotečkih jedinica – knjiga, rukopisa, dokumenata i časopisa. Mnogi od tih materijala bili su unikatni, neprocjenjive vrijednosti i zauvijek izgubljeni za čovječanstvo.
Te noći Sarajevo je svjedočilo jednoj od svojih najmračnijih stranica. Građani, nenaoružani i izloženi granatama i snajperskoj vatri, pokušavali su spašavati knjige iz zapaljene biblioteke. Vijećnica, simbol multikulturalnog duha grada, pretvorena je u zgarište – čin koji nije predstavljao samo fizičko uništenje objekta, već i pokušaj brisanja kolektivne memorije i identiteta jedne zemlje.
Međunarodne organizacije i kulturne institucije širom svijeta ovaj čin su kasnije nazvale kulturnim genocidom. Spaljivanje biblioteka, kako su istakli, predstavlja pokušaj uništenja znanja, jezika, istorije i postojanja jednog naroda.
Obnova Vijećnice trajala je više od dvije decenije, a njena vrata ponovo su otvorena 2014. godine. Iako je zgrada vraćena u prvobitni izgled, nenadoknadivo kulturno blago koje je izgorjelo u vatri zauvijek ostaje izgubljeno.
Danas, 33 godine kasnije, Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina sjećaju se ove noći ne samo kao tragedije, već i kao opomene. Paljevina Vijećnice nije bila slučajna – to je bila poruka agresora da žele uništiti svaki trag zajedničkog života, raznolikosti i kulturnog naslijeđa koje je BiH stoljećima gradila.
Vijećnica danas stoji obnovljena, ponosno i prkosno, kao simbol otpora, sjećanja i opomene da znanje i kultura moraju biti branjeni jednakom snagom kao i ljudski životi. Jer, kad se spale knjige – sljedeći su ljudi.
