HISTORIJA | Oktobar 23, 2021

Napad Eugena Savojskog na Sarajevo: Kako je uništena osmanska metropola Balkana

U sklopu Velikog turskog rata, obje strane su poduzimale velike vojne i pljačkaške pohode. Jedan od takvih je bio i napad princa Eguena Savojskog na Bosnu, 1697. godine koji je poznat po uništenju glavnog grada Bosanskog ejaleta, Sarajeva.

Napad Eugena Savojskog na Sarajevo: Kako je uništena osmanska metropola Balkana

Habsburzi i Osmanlije, stari rivali još iz vremena srednjovjekovlja, na prostoru Balkana, a najviše na prostoru današnje Mađarske, vodili su veliki broj ratova u kojima su pretežno, sve do sudbonosne 1683. godine, pobjedu odnosile osmanske vojske. Sultan Sulejman veličanstveni je poslije pobjede nad Mađarima i uništenja mađarske kraljevine bezuspješno opsjedao Beč, glavni grad Austrije, 1529. godine.

Dolaskom na vlas sultana Mehmeda IV, dolazi do obnove sukoba između dva stara rivala, a osmanska vojska čiji je komandant bio veliki vezir Kara Mustafa-paša 1683. godine počinje drugu i posljednju osmansku opsadu Beča. Nakon višemjesečne opsade glavnog grada Austrije, u pomoć opkoljenim braniteljima Beča dolazi poljski kralj Sobieski sa vojvodama nekoliko njemačkih državica, a jedan od vojskovođa koji je učestvovao u razbijanju osmanske opsade Beča bio je i princ Eugen Savojski.

Poslije odlučujuće bitke pod zidinama Beča, dolazi do povlačenja osmanskih snaga nazad prema Budimu i Beogradu, a protivničke snage evropske “Svete lige” kreću u osvajanja osmanskih teritorija na Balkanu. Time počinje tzv. Veliki turski rat, koji se završava osmanskom kapitulacijom u Sremskim Karlovcima 16 godina kasnije, odnosno 1699. godine.

Tokom ovog sukoba dolazi do velikih bitaka između dvije zaraćene strane, najpoznatije od njih su bitka na Slankamenu te bitka kod Zente, gdje su Osmanlije doživjele velike poraze od strane evropskih sila koje je predvodio vojskovođa Eugen Savojski. Tokom ovog sukoba Osmanlije, po prvi put u svojoj historiji imaju značajne teritorijalne gubitke, a nakon potpisivanja mira 1699. godine, Bosna i Hercegovina postaje zapadna granica Osmanskog carstva prema Evropskim silama.

U sklopu Velikog turskog rata, obje strane su poduzimale velike vojne i pljačkaške pohode. Jedan od takvih je bio i napad princa Eguena Savojskog na Bosnu, 1697. godine koji je poznat po uništenju glavnog grada Bosanskog ejaleta, Sarajeva.

6. oktobra 1697. godine sa 6.500 ratnika (4.000 kopljanika, 2.500 pješaka s puškama te 14 topova) Eugen Savojski je krenuo iz Osijeka i prešavši rijeku Savu kod Broda započeo kratkotrajni napad na Bosnu. Supuštajući se dolinama rijeka sa sjevera ka jugu i uništavajući sve pred sobom, za jedanaest dana stigao je do Visokog koje je opljačkao i razorio. Princ Eugen je 22. oktobra došao pred Sarajevo, ulogorio se i u grad poslao izaslanika sa bajraktarom sa zahtjevom za predaju. U pismu koje je uputio predstavnicima osmanske vlasti u Sarajevum, rekao je:

Ja, Eugen Princ, vojvoda od Savoje i Piemonta, vitez zlatnog runa i generalni feldmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni zapovjednik jedne dragunske pukovnije i zapovjedni general glavne vojske Njegova Veličanstva, koja je u ratu s otomanskom Portom, ovim dajemo na znanje odličnim građanima i svim stanovnicima, da se, pošto smo Božjom milošću s istom ovom vojskom 11. septembra ove godine pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini plemenite varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara sretno osvojili sve pozicije i utvrde na koje smo naišli, i da uslijed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapreka, što smo već stigli do ravnice. Kako nismo došli u ovu zemlju s namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru s ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se iz osobitih obzira prema Sarajevu da ovo pismo pošaljemo s napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj pohod, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to, da se nanovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže.

Ova naša opomena učinjena je u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštediti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljeno i teško topništvo. Neka se niko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je osmanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano s onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i čehaja bosanskog paše morao pobjeći. Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.

Nakon što mu na upućeni zahtjev nije odgovoreno, Savojski je naredio napad na Sarajevo. Austrijanci su u potpunosti opljačkali grad, uništivši veliki broj objekata, uključujući džamije koje su prve bile na meti. Grad je opljačkan, a veliki broj njegovih stanovnika je ubijen ili odveden u zarobljeništvo prema zemljama Habsburga. Prilikom povlačenja, Savojski je naredio da se Sarajevo zapali. O napadu na grad Savojski je vodio dnevnik te svoj pohod opisuje i ovim riječima: "23. oktobra postavio sam svoje trupe na vrhove brda koji dominiraju gradom. Odatle sam poslao jedinice da načine pustoš u gradu. Turci su već sakrili sve dragocjenosti, ali je ipak ostavljena velika količina robe. U večernjim satima zapalili smo grad, grad je na širokoj ravnici i ima 120 prekrasnih džamija, sljedećeg dana smo ostali u Sarajevu, prepuštajući grad i svu okolinu vatri. Naše jurišne trupe koje su progonile neprijatelja vratile su se s bogatim plijenom, mnogo žena i djece je zarobljeno nakon što su poklani mnogi Turci. Pridružili su nam se i lokalni kršćani, traže našu dozvolu da dođu u naš logor jer žele da napuste ovu zemlju i pođu sa nama, takođe se nadam da ću povesti sve kršćane iz ove zemlje i prebaciti ih preko Save.”

Porazi osmanske vojske i povlačenje osmanskih snaga prema istoku, ostavili su veliki broj muslimana u izgubljenim teritorijama na milost i nemilost protivničkoj ruci. S obzirom na to da je u Evropi toga vremena jedina priznata religija bilo kršćanstvo (za razliku od Osmanskog carstva u kojem su zajedno živjeli i obitavali građani svih abrahamskih religija) muslimani ovih prostora bili su prisiljeni da se sele na istok, za muslimanskom vojskom. Veliki broj onih koji su ostali bili su prisilno prevedeni na katoličanstvo, a Bosanski ejalet je bio preplavljen izbjeglicama koje su bježale pred nemilosrdnim snagama tzv. Svete lige. Prema nekim podacima smatra se da je samo u Bosni završilo oko 120.000 izbjeglica, balkanskih muslimana, koji su bili prisiljeni da napuste svoje domove.