Od Interpolove potjernice za kriminal do haške za ratne zločine

Kriminalna prošlost Arkana

1972. godine otišao je u Zapadnu Evropu gdje osniva kriminalnu grupu koja je pljačkala banke, zlatare, krala automobile i preprodavala ih. To ga nije spriječilo da bude dostupan jugoslovenskoj tajnoj službi za povremene rješavanje bezbjednosnih problema. Prvi put je uhapšen 1973. u Belgiji gdje je osuđen na deset godina zatvorske kazne. 1979. uspijeva pobjeći u Holandiju, ali nakon nešto više od dva mjeseca je ponovo uhapšen nakon što je izveo tri oružane pljačke u Holandiji i dvije u Švedskoj. 1981. godine bježi iz zatvora u Amsterdamu, ali je ponovo uhapšen pri pljački zlatare u Njemačkoj pri čemu je i ranjen. Zbog ranjavanje nije odmah smješten u zatvor, nego u bolnicu odakle je pobjegao nakon četiri dana. Posljednji put je uhapšen u Bazelu 1983. godine, odakle je također pobjegao 

Zbog pljačke banke i bijega iz zatvora tražila ga je belgijska policija, a Holanđani su ga lovili zbog oružanih pljački, kao bjegstva iz zatvora. U Švedskoj je osuđen zbog 20 razbojništava, sedam pljački banaka, pokušaja ubistva i bijega iz zatvora. Iz sličnih razloga tražili su ga Njemci, Austrijanci, Švajcarci i Italijani. Za njim je raspisana i Interpolova crvena potjernica.

Talas zla koji je Arkan pokrenuo sa beogradskih tribina

Arkanovo zlo nije se završilo samo na pljačkama. Devedesete su bile plodno tlo za unapređenje kriminalne prošlosti u ratne zločine. 1990. iskoristio je svoj uticaj kao vođe Delija, navijača beogradskog kluba Crvene zvezde i sa njima osniva zloglasnu Srpsku dobrovoljačku gardu. Još su se nazivali Tigrovi ili Arkanovi tigrovi. Prema svjedočenjima u Hagu postojala je razlika u ovlaštenjima i povlasticama između tzv. "Super tigrova" koji su bili dio garde od njenog osnivanja, dok su obični "Tigrovi" bili oni koji su se priključili od 1992.

Prema svjedočenjima ta razlika je izgledala ovako:"Postrojavati se nisu morali, recimo dolazili su pijani, recimo, u krug kampa i maltretirali su vojsku i tako. Ako pogreši neko, greškom, uvek bila je disciplina, recimo udaranje pendrekom, svezivanje za jarbol, polevanje vodom u sred zime i tako..." 

Nakon ovog postavlja se logično pitanje - ako su ovakav tretman imali pripadnici garde, šta je bilo sa ostalim?

Nažalost, zlo fašizma nikad nije umrlo na tribinama beogradskih klubova. I danas slušamo skandiranja i gledamo transparente kojima se veličaju najkrvaviji i najmonstruozniji zločini koje je ova grupa predvođena Arkanom i ostalim srpskmi velikanima iz Haga počinila. Izdvajamo samo neke od njih:

A prije nešto više od mjesec dana i jedan od najuspješnijih fudbalera svijeta Zlatan Ibrahimović našao se na njihovoj meti kad mu je dovikivano da je "smrdljivi balija".

Ulazak Arkanovih Tigrova u Bijeljinu

1. april 1992. će u historiji ostati upisan kao dan kada su Arkanovi Tigrovi okupirali Bijeljinu, te počeli sa sistemskim zlostavljanjem i ubijanjem muslimanskog stanovništva. Po gradu su postavljeni snajperi i po kratkom postupku izvršeno je preko 20 smrtnih kazni, dok je u njihovom teroru u konačnici ubijeno 48 osoba. Fotografija američkog fotografa Rona Haviva, na kojoj se arkanovci iživljavaju nad ubijenim bijeljinskim civilima kod Krpića džamije i bijeljinske bolnice, postala je simbol bosanske strahote. Nakon što je fotografija objavljena širom svijeta, Arkan je raspisao potjernicu za Havivom. 

Ron Haviv je u svom svjedočenju ispričao šta se dešavalo u Bijeljini:" Kad sam stigao u Bijeljinu, pitao sam Arkana mogu li fotografirati radi dokumentiranja svega što će se dešavati sa srpske strane. Arkan je rekao da je to uredu, da mi vjeruje i odredio jednu malu vojnu jedinicu od oko 20 vojnika da idem s njima i da mogu raditi slobodno. Prešli smo do džamije prekoputa bolnice. Arkanovci su ušli u džamiju, popeli se na munaru i skinuli muslimansku zastavu, a stavili srpsku. Pitao sam mogu li ih slikati i oni su mi dozvolili.  Poslije nekoliko minuta čuo sam vrištanje vani i izašao sam iz džamije. Prekoputa džamije ima jedna kuća, a vojnici su iz te kuće izveli muškarca i ženu. Žena je vrištala i na nju su vojnici galamili. Čuli su se pucnji i čovjek je pao na trotoar. Tada su pripadnici Arkanovih “Tigrova” na mene povikali da ne slikam. Shvatio sam da su to muž i žena, čovjek je bio još živ i ona je pokušavala da mu pomogne, a ja sam uspio brzo napraviti još nekoliko fotografija. Krenuo sam prema grupi arkanovaca, a kad sam se vratio, i žena je već bila ubijena, kazao je Haviv."

Bijeljina je bila generalna proba genocida. To je najlakše bilo napraviti upravo u Bijeljini, koju su u potpunosti držali SDS-ovci, u kojoj su sve pripreme za rat bile davno završene, u kojoj se tačno znalo ko od Bošnjaka ima čakiju, o pištolju da se i ne govori, u kojoj nije bilo ni najmanje opasnosti za bilo kojeg Srbina. Vojska, policija, teritorijalna odbrana, «naoružani narod», pogotovo u selima, sve strukture vlasti, sudstvo, sve firme i ustanove – sve je bilo u njihovim rukama. Ostalo je samo da se presijeku veze s bosanskim medijima – i veliki, krvavi teatar mogao je da počne. Uloge su bile davno podijeljene, predstava uigrana, režija maestralna, a pripremljena je bila i publika.

Zlo koje je tada potreslo Bijeljinu nikada nije napustilo ovaj grad. Danas se ulice u Bijeljini nazivaju prema onima koji su klali, ubijali, silovali i sve to dokumentovali kako bi dobro pripremljena publika imala čemu da aplaudira. Bošnjaci u Bijeljini su prinuđeni čitati imena ulica kao što su Ulica Srpske dobrovoljačke garde, ulice četničkih koljača Pere Stanića i Raje Banjičića,Trg đenerala Draže i mnoge druge. To nam jasno i nedvosmisleno govori da su glumci i publika krvavog teatra još uvijek itekako prisutni i da samo čekaju podizanje zavjesa kako bi nastavili svoju predstavu zločina i genocida.

Optužnica

U septembru 1997. godine Međunarodni sud za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije je podigao optužnicu protiv Željka Ražnatovića Arkana kojom se tereti za zločine protiv čovečnosti i ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Suđenje nije dočekao, jer je likvidiranu beogradskom hotelu "Interkontinental" pucnjevima iz pištolja. Polovinom januara 2001. godine, tačno godinu dana nakon Arkanove smrti optužnica je objavljena, a prema tom dokumentu on je optužen za 22 krivična djela. To uključuje zločine protiv čovječnosti, kršenje Ženevske konvencije o zaštiti civila u vrijeme rata, kao i kršenje zakona i običaja rata. Smatra se odgovornim za zločine počinjene u Sanskom Mostu 1995. godine kada su vojnici pod njegovom komandom zarobljavali, tukli, silovali i ubijali nesrpske civile. Osim toga, direktno je optužen za razna zlodjela, uključujući zarobljavanje i strijeljanje vojnika i civila.