Quo vadis Aida: Feministički narativ u genocidu nad Bošnjacima

Film "Quo vadis Aida" bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić jučer je osvojio nagradu za najbolji evropski film. Žbanić je tom prilikom dala izjavu koja je potvrdila određene sumnje o stvarnim ciljevima ovog filmskog ostvarenja.

Izjavila je da je film posvetila ženama Srebrenice te da žene uvijek moraju rješavati nerede koje kreiraju muškarci. Analizirajući izjavu ove bosanskohercegovačke režiserke, izgleda da glavni cilj Jasmilinog filma nije podizanje svijesti o genocidu nad Bošnjacima u kojem su ubijeni većinom odrasli muškarci, odnosno dječaci, nego osnaživanje žena koje moraju rješavati probleme koje kreiraju muškarci. Ovo je klasični primjer toksičnog feminizma.

Naša bol nije prouzrokovana nekakvim nemarnim "muškarcima koji prave nered" već genocidom nad Bošnjacima kojeg su počinili vojnici Vojske Republike Srpske. Bol Bošnjaka ne bi trebalo da bude prilika za promovisanje nečijih vlastitih feminističkih ili bilo kakvih drugih stavova i ideologija. To je prije svega bezobzirno prema žrtvama i njihovim porodicama, a i opasno jer vodi u politiku revizionizma.

Pitam se da li je Jasmili pala na pamet Biljana Plavšić, žena, jedan od osnivača Republike Srpske, njena druga predsjednica i ratna zločinka. Biljana Plavšić je ispred Međunarodnog tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije osuđena na 11 godina zatvora zbog ratnih zločina nad Bošnjacima.

Jasmila Žbanić je svojom izjavom prebacila krivicu za zločin genocida sa jedne destruktivne politike srpskog nacionalizma na spol (muškarce) a patnje cijelog bošnjačkog naroda u patnje žena. Sam kraj filma navest ce vas na pomisao da je žanr ovoga filma naučna fantastika. Naime, glavna glumica se vrati u Srebrenicu, zločinci koje zatekne u svom starom stanu se uredno isele i ustupe joj njeno vlasništvo, a ona dobije i posao učiteljice u lokalnoj školi. Realnost povratničkog života u manjem bosanskohercegovačkom entitetu nažalost je u potpunosti drukčija, ali izgleda da cijena probijanja na evropsku filmsku scenu nije istina, onakva kakva ona stvarno jeste, već ona blago zamućena feminističkim narativima te bajkama o pomirenju i skladu unutar postratne zajednice.

Ostaje nam nada da ćemo jednog dana u Bosni i Hercegovini imati igrani film koji će bez ustručavanja pokazati istinu, onu čistu i pravu, neokaljanu ličnim ideološkim uvjerenjima redatelja, o destruktivnost srpskog nacionalizma i pogubnosti istog za Bošnjake. Film koji neće  govoriti o "neredu" kojeg su izazvali muškarci, već o genocidu kojeg je vojska bosanskih Srba počinila nad bosanskim muslimanima ljeta 1995. godine.