KULTURA | April 22, 2021

Ramazan u bošnjačkoj književnosti

Posebna atmosfera koju ramazan donosi u naše domove i naselja može se pronaći u djelima mnogih bošnjačkih autora, kao što su Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Zija Dizdarević, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Safvet-beg Bašagić, Rešad Kadić... Također, ramazan je vrlo prisutan i u djelima savremenih književnika Džemaludina Latića, Hadžema Hajdarevića, Nedžada Ibrišimovića, a nezaobilazna je tema i mnogih savremenih pobožnih pjesama.

Ramazan u bošnjačkoj književnosti

Prodrijevši duboko u duhovni život muslimana, ramazan je ušao u produkte naše duhovne kulture i jedna je od velikih tema bošnjačke književnosti. Islam je u kulturi Bošnjaka imao ključnu ulogu, pa su tako brojni islamski obredi, kao i cjelokupan način života koji je proizilazio iz njih, našli svoj odraz u bošnjačkoj književnosti, tako i ramazan. Mnogi autori su u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivaciju, simbol... Stoga ćemo se podsjetiti nekih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka.

Posebna atmosfera koju ramazan donosi u naše domove i naselja može se pronaći u djelima mnogih bošnjačkih autora, kao što su Alija Nametak, Ahmed Muradbegović, Zija Dizdarević, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Safvet-beg Bašagić, Rešad Kadić... Također, ramazan je vrlo prisutan i u djelima savremenih književnika Džemaludina Latića, Hadžema Hajdarevića, Nedžada Ibrišimovića, a nezaobilazna je tema i mnogih savremenih pobožnih pjesama.

Mjesec ramazana, specifičnije, ramazanska noć, poslužila je Musi Ćazimu Ćatiću kao inspiracija ze jednu  od najljepših pjesama koje je ovaj bosanskohercegovački pjesnik napisao:

Suton se spušta, mirisav k’o smilje

I siplje zemljom svoje nujne čare –

Gle, mujezini već pale kandilje

I svijet ostavlja trge i pazare,

A suton pada mirisav k’o smilje…

 

Pobožni ljudi za soframa sjede,

Molitve usne šapuću im ti’o

Radosnim okom u satove glede –

Bljedilo sveto post im licem svio;

Al’ oni veselo za soframa sjede.

 

Na polju suton sve to više pada.

I sve su stvari u duboku muku…

Čekaju ljudi, kad će top sa grada

Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –

A vani suton sve to više pada.

 

I gle, najednom svjetlost neka sinu

S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,

A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –

Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?

Večernji anđeo to iz topa sinu.

 

I hrli, noseć psalam vrh usana,

Intiman, mio k’o Božije riječi –

I zadnji disaj umrloga dana

U njemu plače, uzdiše i ječi…

Anđelu drhti psalam vrh usana.

 

A ezani ga mujezinski prate

I zvek posuđa s iftarskih sofara,

Krila mu zvijezde svojim trakom zlate

I plam kandilja sa vitih munara –

I tople molitve pobožno ga prate.

 

Suton je pao mirisav k’o smilje

I siplje zemljom svoje nujne čare,

Grleći krilom drhtave kandilje –

Svijet opet puni trge i pazare,

A suton miri kao amber-smilje.

U priči Zlatijin ramazan Hamza Humo opisuje tranzicijski period, odlaska osmanske a dolaska austrijske vlasti na prostore Bosne I Hercegovine. Tada se Bošnjaci po prvi put u periodu od 400 godina nalaze pod jednom vlašću koja nije islamsko-orijentalna, već ona zapadnoevropska, kršćanska.
Priča Zlatijin ramaztan prati sudbinu dviju djevojaka porijeklom iz nekad bogatih i uglednih porodica u ovom vremenu promjena:

U dva sata pred sumrak, oglasili su topovi sa tabije da nastaje ramazan, mjesec veselih noći, dugog sjedenja i beskrajnih razgovora, isprepletenih pjesmom, ašikovanjem i romorom harmonika. Ali, ovog ramazana, glas iz topova odjeknuo je nad gradom i nad mahalama nekako iznenadno i dotakao srca brigom i žalbom za minulim ramazanima. Tek nekoliko veselih, djetinjskih krikova, pa opet sve utišalo kao da je nešto prituljeno prošlo mahalama i prekrilo ih zabrinutošću. Tek u čaršiji, donekle, osjetila se nešto jača živahnost. Uskomešani redovi dućana kao da su se promeškoljili, na neki kao da se osmjehnuše, a neki još crnje snuždiše. Očuše se jasnije glasovi i dozivanja. I golubovi poletješe sa čaršije, izviše se u jatu i padoše na tihe mahale. Jedan od njih pao je na pendžer Zlatije Mehmed-bega Tufahića, dok je njen pogled, zanesen, počivao na daljinama, a ruke joj zastale na đerđefu. Njena prijateljica, najbliža komšinica, Šefika Salihage Mrvičića, uzdahnu i prošapta:

– Eto, dođe i ramazan.

 Zlatija kao da je i ne ču. Pucnjava topova nju je podsjetila na nekadašnji njen život koji joj je, u ovaj čas, izgledao nekud kao zlatom i suncem obasjan, ali i tako dalek, nedohvatljiv. I taj život tamni, nestaje ga u sjećanjima, a java se primiče sve bliže, teška java; vječiti jad i bijeda rastu, kao more kroz dane i noći bez kraja. Eto, njih dvije sve svoje mlade dane provedoše vezući za drugog: čevrme, jastučiće, kapice, torbice, stolnjake, zastore i šta sve još ne. I sve to one odnose Mujagi Sabitoviću u dućan, prime bijednu nagradu za svoj teški rad, uzdahnu i ponovno se vraćaju svojim kućama da opet vezu i vezu za Mujagu Sabitovića, da mu pune i kite njegov dućan.

 – Šefika, meni dolazi da zaplačem od neke tuge – kaže Zlatija. – Zamisli, kako nam je bilo nekada, a kako sad. Nekad smo vezle od zabave, kupile ruho, a sada? Sve onom haramiji. Ja se sve bojim da mu pogledam u oči. Je si li ti vidjela njegove oči? Čini mi se da s njima skida zar s mene kad me pogleda. Pravi je… Ah, ne znam ni sama kako da ga nazovem! Mene strah hvata kad moram da mu uđem u dućan. Sve mi se čini sad će me zgrabiti i odvući u onu magazu.

 – Kažu da je on upropastio Kanu Ćerimage Delalića.

 – Ima tu još jadnica. Nije ona sama.

 Golubovi zagugutaše pod strehom nad prozorima. Neka tužna tišina kao da se razli konakom. Poslije kratke stanke, Šefika reče:

 – Nekad smo u kući imale svega i svačega, a sad na nas jadnice spalo da zaradimo koru hljeba. Nego, opet je tebi lakše, Zlatija. Ti se imaš bar čemu da nadaš. Ti imaš svog Galiba. A šta ću ja, sirota…

 – Kad bi mi babo dozvolio da pođem za njeg. Ne znaš ti njega kakav je. Ubio bi mene ili sebe. Neki dan kad je čuo da se Galib povratio, kaže: On je sad pravi kaurin. Tolike godine hoda po vlaškim zemljama. Poganjak jedan!

 – Pa ti pobjegni!

 – Ne mogu. Čini mi se crkla bih.

 Mutno pretproljetnje sunce naginjalo je zapadu. Nekolika krta zraka zaigraše po bijelom zidu prohladne sobe. Golubovi su jednako gugutali kao da slute nečemu, njih dvije su jednako vezle, pognute po đerđefima.

 – Večeras će da zažegu kandilje – kaže sa žalom u glasu Šefika. – Bože moj, kako sam im se nekad radovala! Sve mi se činilo da mi se osmjehuju, da me dozivaju.

 – Šefika, a sad sijaju nekako tužno. Je li?

 – Babo je uvijek pred ramazan namirivao kuću i predveče donosio vruće somune.

 – A ja sam najviše voljela kadaif – tužno se osmjehnu Zlatija.

 – Hoćemo li, Bože, imati kad da proašikujemo?

 – Ja sam poručila Galibu da dođe sutra kod Mule. Babo će izaći u džamiju, a majci ću reći da idem u Fahre Alibegove.

 – Blago tebi, Zlatija.

 Dok su one vezle i tiho razgovarale, Zlatijina majka Sadeta-hanuma sjedila je u vrhu svoje sobe na šiltetu. Bila je pregrnuta jorganom jer je, prošle godine, prodala svoj krzneni ćurak da bi, svijetla obraza, mogla da ugosti dvije svoje rođake iz Zvornika. Njen pogled ležao je tupo na suprotnoj sećiji, bez ikakva života, hladno i prazno. Ona tako, još od lanjske godine, ponekad pada u neka mrtva raspoloženja i satima ostaje u tom stanju, ne primjećujući uopće ništa šta se oko nje dešava. Tek kad je Zlatija malo prodrma, ona kao da se povrati u život, pogleda začuđeno u kćerku, ustane i bez riječi izađe iz sobe, tobože nekim poslom. Tako sad, a nekad, dok je u kući bilo svega u izobilju, ona je živjela kao prava begovica.

 Čak nije mnogo marila ni za to što njen Mehmed-beg provodi noći zimi po mejhanama, a ljeti u Travinju. Njena kuća bila je stalno otvorena gostima. Trošilo se nemilice. Gozbe i teferiči nizali se u beskraj. Držala je i Mubu, najpoznatiju pjevačicu u gradu, da su joj sve hanume mogle da pozavide. Poslije, kad se kmetovi oslobodiše, Sadeta-hanuma produži isti život, sve dok ne dođe do nakita, pa do kućnih skupocjenosti. Najposlije, morade da proda i starinske, zlatom vezene haljine, da bi se u kuću donijelo najpotrebnije za život.

 A Mehmed-beg stalno mrk i zlovoljan. Nekud se prosuo od puste borbe sa samim sobom. On, među svoja četiri zida, odnedavna otpočeo da se bori sa nekim nevidljivim, pa puši i hoda po sobi sve dok ne malaksa, a zatim, savladan umorom, sjeda na sećiju i prenosi se u mislima nekud u prošlost. Danas kad oču topove pribra se i on malo iz svojih buđavih misli, poče da prebire nešto po džepovima, zatim otvori čekmedžu i pogled mu osta dugo prikovan za njezino dno. Najposlije, u svom crnom kaputu, u čiviluku, nađe nešto sitnog novca, metnu ga u zadžepak od fermena i zaputi se u čaršiju. Čim je prešao kućni prag, Mehmed-beg poprimi naročito dostojanstveno držanje, s mirom poštovana i viđena čovjeka. Trudio se iz sve snage da ne bi zapao u svoje brige, da ne bi na njemu štogod svijet primijetio. Zato se uspravi što je mogao dostojanstvenije, naročito kad se prikuči čaršiji. Znao je on da ih ima mnogo koji bi se od srca podsmjehnuli njegovoj nevolji; kao što su Mujaga Sabitović pa Tahir-beg Skikić koga Mehmed-beg nije htio da pomaže na izborima, i mnogi ostali.

 U čaršiji pri susretu sa svojim poznancima, on se silio na osobito ljubazan osmijeh. Ali što on, razumije se, nije mogao da primijeti, taj ljubazni osmijeh ispadao je nekud šupalj i bez duše poput osmijeha u maske. Taj osmijeh, što je god Mehmed-beg više zalazio u čaršiju, postajao je sve upadljiviji i ljudi su ga opažali sa čuđenjem. “Šta me ovako gledaju?ˮ, mislio je on. “Zar čude se odakle još živim. Čude se što mi ni pera ne mogu da odbiju. Pasjakovići jedni! A nekad su skakali na noge ispred mene…ˮ

 I ovog puta Mehmed-beg je dugo zavirivao po dućanima, godio se, kušao maslo, raspitivao se za cijene bamiji i kadaifu i ljubazno i dostojanstveno razgovarao sa trgovcima.

 – Uzeo bih, vala Mujaga, koju kilu ovog masla, ali ti, brate, nešto žegne.

 – Navrati sutra, Mehmed-beg! Poručio sam nešto naročito. Upravo za tebe.

 – Eh taman, Mujaga. Alahemanet!

 Vraćajući se svojoj kući, Mehmed-beg zastade pred trafikom, obazre se gleda li ga ko i kupi dva duhana po Din 2,50.

 A Zlatija je vezla sa svojom drugaricom, dok je Mehmed-beg bio u čaršiji.

 – Eto, babo bio u čaršiji i povratio se, a ja zaboravila. Nisam se nadala da će izaći – reče Zlatija.

 – A šta si zaboravila?

 – Znaš, Šefika, kad god mislim da će on izaći u čaršiju, ja mu u džep od crnog kaputa spustim nekoliko dinara, jer znam da on nema. A zatražio ne bi nipošto na svijetu.

 Šefika samo uzdahnu. Obadvije su začas zastale i zagledale se kroz prozore. Sumrak je padao na grad i mahale i minareta se kitila vatrenim kandiljima. Mujezini su bili večeras mnogobrojniji i glasovi im grlatiji. Grad je izgledao beskrajno opružen, a život u njemu tako uskomešan i nerazumljiv.

 – Bože moj, hoćemo li se ikad riješiti ovog zatvora? – tužno i tiho reče Šefika.

 – Bog zna. Tako mi je katkad hladno u duši i sva se stresem od zle pomisli.

 – Nenadano, Sadeta-hanuma stade na vrata i reče nekako neobično tiho  kao iz daljine:

 – Zlato, polij ocu da uzme abdest! – i udalji se.

 – Ja ću doći večeras da završim ovaj stolnjak – reče Šefika,

 – Dobro. Samo nemoj da okasniš!

I prijateljice se rastadoše.

Mahala je tonula u tišinu.

Pored literarnog aspekta ramazana u kulturi Bošnjaka, kod Bošnjaka su se razvili i mnogi kulturni te društveni običaji vezani za sveti mjesec. Jedan od najpoznazitijih običaja u Bosni I Hercegovini koji je vezan za ramazan je svakako i običaj pucanja iz topa kako bi se označio početak ramazana, početak posta I vrijeme iftara.

Tako se radilo kada se najavljivao nastup i dolazak ramazana, a oglašavanje početka i prestanka posta obavljao se, baš kao što se I danas obavlja, na više načina. Uoči ramazana se na munarama u vrijeme akšamskog ezana pale kandilji. To se radi i tokom čitavog ramazana, u isto vrijeme, kao vidan znak onima koji poste daje dnevni post završen i da se mogu iftariti. Pored paljenja kandilja, u isto vrijeme, uz ramazan, pucalo se iz prangija ili topova kao znak da je vrijeme iftara. Paljenje kandilja u ramazanu, kao i uoči mubarek-večeri i muslimanskih praznika, ima svoj svečani karakter.

Pucanj iz topa kako bi se označilo vrijeme prestanka, odnosno početka posta, predstavlja jedan od najstarijih ramazanski običaja kod Bošnjaka. Najstariji pisani trag nekog običaja vezanog za ramazan u Bosni i Hercegovini jeste zapis Mula Mustafe Ševki Bašeskije, zabilježen u Ljetopisu, koji je vodio od 1746. do 1804. godine. U njemu se kaže: "Još od davnina je uobičajeno da se početak ramazanskog posta oglasi iza ikindije uoči ramazana. Međutim, ovaj put, s obzirom da se nije vidio mlađak mjesec, određeno je da se zaposti u utorak. Naknadno stiže vijest da je viđen mlađak, pa su zato pucali topovi u šest sahata noću i tako post poče u ponedjeljak."