HISTORIJA | Juli 29, 2022

Sarajevski Tunel spasa: Jedina komunikacija opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta

Prošlo je 29 godina otkada je tokom opsade grada prokopan sarajevski ratni tunel, poznatiji pod imenom Tunel spasa. To je bio je jedini izlaz za stanovnike opkoljenog Sarajeva.

Sarajevski Tunel spasa: Jedina komunikacija opkoljenog Sarajeva sa ostatkom svijeta

Prošlo je 29 godina otkada je tokom opsade grada prokopan sarajevski ratni tunel, poznatiji pod imenom Tunel spasa. Sarajevski tunel bio je jedini izlaz za stanovnike opkoljenog Sarajeva.

Napravljen ispod piste, povezivao je dvije teritorije koje su bile pod kontrolom Armije Republike BiH (Dobrinja i Butmir), pa se tako i zvao "Tunel D-B". Kroz tunel su u Sarajevo stizali hrana, oružje, i sve ostale stvari koje su bile potrebne za odbranu grada i preživljavanje stanovništva u istom.

Izgradnja, koja je počela 1993. godine, odvijala se u teškim ratnim okolnostima, a tokom 1994. godine kroz tunel su postavljene šine po kojima su išla mala kolica čime je unos materijala i stvari u opkoljeni grad dosta olakšan.

Nemjeriv doprinos opstanku Sarajeva, ali i cijele Bosne i Hercegovine dala je ova ručno iskopana fizička komunikacija, koja je povezivala grad sa ostatkom svijeta. Prokopavanje tunela bila je prekretnica koja je odredila daljnji tok odbrane od agresije na RBiH.

Već u decembru 1992. godine formiran je stručni tim za izgradnju tunela. Na osnovu izvještaja koji je taj tim pripremio, sektor logistike Komande Prvog korpusa sačinio je naređenje kojim su određuje da se na osnovu prikupljenih podataka izradi glavni projekt komunikacije D-B. Objekt D­‑B (Dobrinja – Butmir) to će ime zadržati sve vrijeme opsade.

Realizacija je započela odmah. Naređenje napisano 22. decembra 1992. godine potpisao je Rašid Zorlak i to je prvi pisani trag koji svjedoči o konkretiziranju ideje o tunelu.

Radovi su se obavljali 24 sata dnevno (tri smjene). S butmirske strane za nosivu konstrukciju tunela koristilo se drvo, a s dobrinjske željezo. Radilo se i dalje samo s krampama, lopatama, macolama, a kolica su korištena za izvlačenje zemlje. Kako neprijatelj ne bi primijetio izvlačenje velikih količina zemlje, pakirana je u vreće koje su se koristile za zaštitu drugih objekata. Najteži poslovi obavljali su se uglavnom pod okriljem noći. Blato i podzemne vode zadavali su velike probleme kopačima. Instalirane su pumpe koje su neprestano izbacivale vodu kroz otvore postavljene uz žičanu ogradu aerodroma na ničijoj zemlji. S obiju strana bilo je angažirano tristotinjak ljudi. Iz dana u dan, iz sata u sat, metar po metar, svakim zamahom krampe, ekipe kopača s Dobrinje i Butmira približavale su se jedna drugoj. Svake bi večeri kopači povremeno osluškivali u želji da začuju udarce krampi s druge strane.

Posljedica šireg angažmana na izgradnji bila je i ta da je za prokopavanje tunela uskoro saznao i neprijatelj. Iako nisu znali tačnu lokaciju, granatiranja su intenzivirana po zoni izvođenja radova. Sumnjalo se kako neprijatelj “pravi novi tunel s ciljem presijecanja našeg tunela”. Iako se radilo o neprovjerenoj informaciji, prijetnja o gradnji neprijateljskog tunela bila je prisutna sve vrijeme. Agresor je također vršio pritisak na UNPROFOR da spriječi kopanje tunela pa su ovi u nekoliko navrata prekopavali prostor uz pistu kako bi zaustavili izgradnju. Prvi ambasador Republike Francuske u Bosni i Hercegovini tvrdio je da mu je potapanje tunela predlagao jedan britanski general, vjerujući da je takva akcija dijelom mandata UN-a u Bosni i Hercegovini!?

Saznanje je neprijateljske strane o prokopavanju tunela vjerovatno značajno utjecalo i na ofanzivu koja će u tom periodu uslijediti. Cilj je bio presjeći putne komunikacije preko Igmana. Time bi se Sarajevo našlo u duplom obruču. Ofanziva je započela 10. juna 1993. godine, a intenzivirala se 9. jula. Neprijateljske snage pod komandom Ratka Mladića napredovale su iz smjera Trnova i Hadžića ka Igmanu. Helikopterskim desantom u drugoj polovini jula osvajaju vrh Bjelašnice. Strateški pojas Igmana bio je pred padom. Ovim je agresor nastojao stvoriti i bolju poziciju na mirovnim pregovorima koji su se istovremeno vodili u Ženevi. Kako bi onemogućio vojnu pomoć iz Sarajeva, agresor je vršio i žestoke napade na grad. Bez mogućnosti manevriranja ljudstvom, bez veze glavnog grada sa slobodnom teritorijom, činilo se da dolazi kraj otporu.

Bilo je to potpuno jasno i kopačima tunela. Radili su danonoćno. Znali su da su u pitanju sati i minute. Napokon, i jedni i drugi kopači začuli su glasove onih drugih! Snažnim udarcima krampi s obiju strana pala je zemljana zavjesa između opsjednutog grada i slobodnog svijeta. Bilo je 20 sati i 50 minuta, 30. jula 1993. godine. U jednom od najkritičnijih trenutaka odbrane u komandu Armije stiže vijest: “Tunel je probijen i u funkciji je.” Samo sat poslije, kroz tunel iz smjera grada prolaze prve jedinice upućene kao pojačanje braniocima Igmana. U narednim danima kroz tunel prolazi sve veći broj vojnika. Zahvaljujući njima, agresorski je napad usporen, a pod prijetnjom zračnih udara NATO snaga 13. augusta 1993. godine neprijatelj pristaje na potpisivanje primirja te se povlači s Igmana i Bjelašnice.

Kroz tunel u Sarajevo počinje stizati svježi zrak slobode. Napokon je u rukama branioca kakva-takva kontrola nad ulaskom neophodne municije, oružja i hrane kao i mogućnost prebacivanja vojnih jedinica u grad i izvan njega. Opasnost da će Sarajevo biti ugušeno omčom koju mu je neprijatelj stezao oko vrata otklonjena je napokon trajno. Od grada smrti postalo je Sarajevo grad preživljavanja!