Sasi u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini

Rudno bogatstvo Bosne i Hercegovine je već postalo poslovična dosjetka u političkim nabrajanjima za strane investicije. Rudna bogatstva srednje Bosne i Podrinja su uvijek bili primamljiva destinacija za eksploataciju. Gradovi kao što su Kreševo, Fojnica, Vareš, Olovo ili Srebrenica, bili su upisani u dio historije eksploatacije naših rudnih bogatstava. Jedna od zajedničkih tragova tih rudarskih pohoda jesu i Sasi.

Sasi su njemački rudari koji su svojom stručnošću, poznavanjem i primjenom savršenije rudarske tehnike omogućili veću eksploataciju i razvoj rudarstva u jugoistočnoj Evropi, posebno Srbiji i Bosni u srednjem vijeku. U vrijeme kada su u Evropi počeli da presušuju rudišta plemenitih metala, prije svega srebra u Češkoj, i kada je počela potraga za drugim rudnicima Sasi su krenuli u potragu. U Srbiji se javljaju sredinom 13. vijeka. Nije jasno odakle su stigli. Po jednima oni dolaze za vrijeme mongolske najezde 1241-1242. iz Erdelja gdje su se ranije bili naselili, a po drugima (Mauro Orbin) oni su kolonisti koji u Srbiju dolaze na poziv srpskog kralja Uroša I (1243-1276).

Njihov prelazak u Bosnu prati se početkom 14. vijeka od kada se u jačoj mjeri pojavljuje rudarstvo kao značajna grana bosanske privrede. Sasi su brzo naselili sve veće gradove u srednjoj Bosni i Podrinju, gradeći sela u blizini mjesta u koja su dolazili (npr. Sase kod Srebrenice, Sase kod Vareša, Saski Do kod Prijedora, Sasina, Saski Potok itd.).

Primjer koji najbolje opisuje snalažljicvost Sasa i njihovu asimilaciju u bosansko srednjovjekovno društvo jeste i Hans Sasinović. On je rudar koji je svoju rudarsku i trgovačku djelatnost ostvarivao na području Ostružnice i Fojnice. On je postao dubrovački građanin, ali i dalje ostao vezan za Bosnu i trgovinu rudama. Kasnije se trajno preselio u Dubrovnik gdje je i umro. Njegov otac je Petar Sasinović. Hans je imao brata Nikla Sasinovića. Hansova supruga je Jeluša, kćerka vlastelina Teodora Kalića iz Bara. Imao je sina Petra (Pirka) koji je živio u Dubrovniku i umro bez potomaka 1417. Pored toga imao je tri kćeri: Margaritu, Jelušu i Marušu. Hans i njegov brat Nikl Sasinović dobili su od bosanskog bana u baštinu pravo na eksploataciju srebra na području Ostružnice i Fojnice.

Marta 1365. Hans je u svoje i u ime brata Nikla Sasinovića prodao Jakobčetu Ilije Kalegića i Pavlušku Kudelinoviću polovinu rupa (rudarska okna) i pratećom opremom za kopanje srebra koje je imao na području Fojnice i Ostružnice za 250 libara srebra. Krajem aprila 1368. Hans, sin Petra Sasinovića izjavljuje da je primio svu imovinu koju je deponirao kod opatice Bone u samostanu Svete Klare u Dubrovniku. Godine 1370. Hans prodaje Mlečaninu Jovanu Ramboldu Bonu oko 140 milijara bakra. Istom Mlečaninu predao je dug od 68 dukata koji je imao bosanski vladar Tvrtko I Kotromanić.

Februara 1376. Hans je bio u poslaničkoj misiji za bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića za koga je podigao Stonski dohodak u iznosu od 500 perpera Vremenom se u potpunosti preselio u Dubrovnik. Prema njegovom testamentu iz maja 1393. svojim nasljednicima ostavlja imovinu koju ima samo na području Dubrovnika. 

Dokaz dugotrajnog boravka Sasa na teritoriji Bosne se ogleda i u topografskim nazivima, raznih rudaraski loklaiteta kao i raznih sela. Kao što su Sase, Saška rijeka, Saški put, Saška rupa, Sasina, Saš, Saško polje Kod Foče se nalazi selo Saš a kod Višegrada selo Sase-Sas. Okolina Srebrenice gdje se rudarski grad i najviše zadržao obiluje sličnim toponima. U selu Dolovi kod Olova, jedna voda se zove Štojna. U okolini Fojnice iznad sela Dusina zabilježen je toponim Saška rupa i Šćona, kao naziv za vrela na više mjesta.

Milenko S. Filipović u svom članku „Baština srednjovjekovnih rudara Sasa u južnoslovenskim zemljama“ objavljenom u Godišnjaku ANUBiH-a., navodi i legendu o jamskom duhu, patuljka Perkmanau. Legendu koja je raširena oko poznatih bosanskih rudnika u Srebrenici, Kreševu, Fojnici itd. Vjerovanja vezana uz Perkmana razlikuju se od mjesta do mjesta. Neki vjeruju kako Perkman donosi sreću, neki da donosi nesreću. Većina se vjerovanja slaže kako Perkman ne voli psovke i obavljanje nužde u rudarskim oknima te kako čiste rudare pozdravlja s „glukau“ (prilagođeno od „Glück auf“). Legende o tom biću postoje i u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji. Ova legenda najvjerojatnije ima korijene u njemačkoj legendi o patuljku Bergmann u njemačkim rudnicima odgovaraju onima koje mu pripisuju u našim rudnicima.