Silovanje kao oružje u agresiji

Strahote masovnih i sistematičnih silovanja u agresiji na Bosnu i Hercegovinu bile su toliko snažne i rasprostranjene da su promijenile zakone ratovanja. Silovanje je vijekovima korišteno kao sredstvo sijanja straha, ali na Nirnberškom suđenju 1945. ono se ne spominje kao ratni zločin. Haški tribunal je taj propust ispravio. U vrijeme osnivanja Tužilaštva Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju 1993. godine, međunarodna zajednica izrazila je odlučnost da zločine seksualnog nasilja procesuira zajedno s drugim zločinima počinjenim tokom sukoba. Bilo je to prvi put u historiji da tema odgovornosti za seksualno nasilje munjevito obiđe svijet.

"Sam čin silovanja… imao je za njih strašne posljedice. Nekako su još i mogle naći objašnjenje za otimačinu, ili za premlaćivanje, pa čak i za ubijanje… ali…kad su počela silovanja, ljudi su izgubili svaku nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. Zavladao je silan strah, užasno je bilo. (Svjedočenje zatočenika iz logora Trnopolje pred MKSJ)."

"Po mom mišljenju, oni su htjeli uništiti… naš duh, što je više moguće, jer silovana žena – za silovanu ženu nema ozdravljenja. Ja se od toga neću oporaviti… Moj je život uništen. Moja porodica je uništena. Moji najmiliji su
pobijeni. Sve što sam imala u životu, oteli su mi moju sreću. (Svjedočenje žrtve silovanja iz Foče pred MKSJ)."

"Osjećala sam se bijedno, poniženo. Željela sam biti dobra majka, najbolja što mogu. Željela sam da moje dijete odrasta u lijepoj porodici, ali to više nije bilo moguće. Osjećala sam se poniženo, kao majka i kao žena, zbog same činjenice da sam bila tamo, u tom logoru, i u toj situaciji (Svjedočenje zatočenice logora Sušica pred MKSJ)."

Najmlađa žrtva silovanja je djevojčica od 11 godina, a najstarija žena od 65 godina. U junu 1996. godine Haško tužilaštvo podiglo je prvu optužnicu za silovanja, i ona je od velike pravne važnosti jer je seksualno zlostavljanje prvi put detaljno istraženo s ciljem krivičnog gonjenja za mučenje i porobljavanje kao zločin protiv čovječnosti. Presudom fočanskoj trojci Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač, Zoran Vuković, Haški tribunal je 2001. prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava seksualno ropstvo u ratu kvalifikovao kao zločin protiv čovječnosti.

Foča je bila mjesto najvećeg sistematskog seksualnog nasilja i masovnog silovanja u ratu djevojčica, djevojaka i žena Bošnjakinja. Najmanje 61 dijete u BiH je rođeno nakon silovanja u ratu i većina ih ne zna istinu o svom porijeklu. Muslimanke iz Foče bile su podvrgnute brutalnom režimu grupnih silovanja, mučenja i porobljavanja koje su počinili pripadnici vojske, policije i paravojnih formacija bosanskih Srba nakon preuzimanja kontrole nad gradom u aprilu 1992. godine.

Sutkinja Međunarodnog tribunala u Hagu Florens Mumba u toku izricanja presude Dragoljubu Kunarca opisala je početak strahota žena nesrpske nacionalnosti u prvom suđenju u historiji ratnih zločina po osnovu seksualnog zlostavljanja:

"Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su zarobljeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kuće u Miljevini i Trnovačama. Tamo su našli žene i djevojke iz drugih dviju općina. Na gore spomenutim mjestima teror je poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.

Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirući među njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik, vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste prirodno imali lako ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešće u ovom mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da će ih tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici."

U BiH je tokom agresije od 1992. do 1995. godine, prema procjenama UN-a, seksualnom zlostavljanju i silovanju bilo izloženo između 20 i 50 hiljada ljudi - žena, muškaraca i djece. Njihova borba sa životom je svakodnevna. Uglavnom se nalaze na marginama društva, u teškom finansijskom stanju okružene svojim bolnim sjećanjima. Vještak neuropsihijatrije na suđenju Jasku Gazdiću dao je svoju stručnu procjenu jedne od žrtava koja je u vrijeme silovanja imala 12 godina:

"Najpotresnija priča je svjedokinje A, koja je kao dijete bila silovana. Ovaj čin svakako ostavlja trajne posljedice na žrtvu, a kamoli kada vam se to dogodi dok ste dijete. To je jako teško prevazići. Naročito za nekog ko je ovakvu traumu preživio kao dvanaestogodišnjak, i to devet puta u jednom danu."

Ni danas oni koji su činili ova zlodjela ne osjećaju stid zbog učinjenog, a opravdanje pred svojom vlastitom savješću bi valjda trebala biti genocidna namjera nastala kao ideja borbe za srpstvo, herojsko, slavno srpstvo koje je bilo ugroženo od strane žena, djece, nejači i civila, pa ga je ne birajući načine trebalo braniti. 

“Šta sam ja bila kriva kada mi je bilo samo 14 godina? Šta sam ja ikome uradila? Bila sam pod oštricom njegovog noža i molila sam Boga da me ubije. Najgore je bilo kada su me odvojili od mog babe. Mislila sam da
se nikad neäu vratiti živa. Vidjela sam kako su svezali babine ruke žicom i kako mi nije mogao pomoäi. Njegove suze su ostale u mom sjećanju zauvijek i nikada to neću zaboraviti. Ni vojnike. Njihove uniforme, njihove
maske. Sve to neću nikad zaboraviti.“