Treća sarajevska Povorka srama: Trijumf nemorala i dekadencije

Danas se održava treća po redu tzv. "Povorka ponosa" u kojoj će LGBT aktivisti i ostali učesnici promarširati gradom, vjerovatno ponovo, kao i prošli put, zvižducima pokušavajući da nadjačaju zvukove ezana sa sarajevskih džamija.

Kako to kažu učesnici parade ponosa oni samo traže "svoje pravo" da budu prihvaćeni onakvim kakvim zaista jesu. Ako je to zaista cilj parada ponosa diljem svijeta, te ako se ovdje zaista radi o borbi za "jednaka prava" i afirmaciju određenih članova društva, postavlja se pitanje zašto se godišnje parade ponosa nastavljaju u zemljama u kojima su odavno prihvaćena sva prava seksualnih manjina, pa čak i ono za njih najvažnije, pravo na sklapanje istospolnih brakova.

Zašto, ako se zaista radi o borbi za prava, za jednakost, za priznanje, ta "borba" traje kontinuirano, godinama, pa i decenijama poslije potpunog ostvarivanja pravne jednakosti za koju se ova problematična grupa zalaže?

Da li se tu zaista radi o "borbi za prava" kako to kažu LGBGQ aktivisti, ili je posrijedi nešto drugo?

A i priča o pravima nije baš tako jednostavna. Ako pogledamo put kojeg je homoseksualizam u nekoliko zadnjih decenija prešao od poremećaja, mentalne bolesti, slobodnog izbora pa sve do seksualnosti i opredjeljenja, primijetit ćemo nevjerovatnu sličnost sa putem koji trenutno prolazi pedofilija koja se na Zapadu trenutno nalazi u tranzicijskom prostoru između poremećaja i legitimne seksualnosti.

Za primjer, navest ćemo holandsku "Stranku komšijske ljubavi, slobode i različitosti" s njenim predsjednikom Marthijnom Uittenbogaardom, koji se otvoreno zalaže za priznavanje pedofilije kao seksualnosti te snižavanje doba pristanka na dvanaest godina. Diljem zapadnog svijeta održavaju se naučni skupovi, simpoziji i prezentacije na kojima se normalizuje pedofilija, citiraju se razni “naučni” članci i djela, kao izvori za ove, normalnom svijetu, šokantne tvrdnje.

Postavlja se pitanje šta kada, nakon par decenija, pedofilija više ne bude poremećaj, već seksualnost, i kada borba protiv iste, više ne bude borba već pedofobija, da li ćemo onda marširati za prava odralsih muškaraca da spolno opće sa našom maloljetnom djecom ili ćemo pristati da budemo okarakterisani kao mrzitelji?

Ono što je sigurno, svakako je činjenica da se na ovaj svijet sručila pošast hedonizma i ludila prouzrokovanog utrkom za karnalnim zadovoljstvom otvaranjem Pandorine kutije seksualne revolucije, do te mjere da pojedince koji se usude kritikovati neku od trenutnih, brojnih seksualnih devijacija, proglašavaju nacistima, fašistima i mrziteljima kojima nedostaje tolerancije i ljubavi prema drugom i drugačijem. Slične stvari očekuju i stanovništvo Bosne i Hercegovine u skorijoj budućnosti, ako ne dođe do efektivnog suprotstavljanja LGBT propagandi koja uporno tvrdi da je “marginalizirana” te da “ide u osvajanje javnog prostora” iako je i više nego evidentno da odavno kontrolište isti, te da se nalazi daleko od margine, s obzirom na domaću i internacionalnu finansijsku i medijsku podršku koju ovaj projekat normalizacije seksualnih devijacija ima u naštoj zemlji.

Kažu da je Sveti Antun Padovanski jednom prilikom rekao da “Dolazi vrijeme kada će ljudi poludjeti, a kad vide nekoga ko nije lud, napast će ga govoreći: "Ti si lud; ti nisi poput nas." Nećemo pretjerati ako kažemo da izreka ovog franjevačkog mislioca opisuje trenutno stanje u našoj domovini.

Zanimljivi su i podaci Centra za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) iz Sjedinjenih Američih Država, kada se radi o homoseksualcima. Naime, prema podacima CDC-a, iako sačinjavaju samo 3% populacije, homoseksualci čine: 55% slučajeva HIV-a, 85% slučajeva sifilisa, 20% slučajeva HBV-a, 36% slučajeva karcinoma debelog crijeva, dok ih 78% ima neku spolnu bolest. Prema rezultatima jednog drugog istraživanja vezanog za istospolne zajednice, 92% djece odgajane u istospolnim zajednicama je zlostavljano, 51% djece u istospolnim zajednicama ima depresiju i depresivne poremećaje dok je 72% gojazno. Također, između 30 i 90% homoseksualaca prolazi kroz neki vid psihološkog nasilja od strane svojih partnera.

Promiskuitet kod homoseksualaca je također na vrlo visokom nivou. 43% homoseksualaca imalo je više od 500 seksualnih partnera, dok jedan od četiri homoseksualca u Americi u životu ima više od 1000 seksualnih partnera.

Ovo su samo neki od podataka koji pokazuju da se ovdje radi o ljudima kojima u najmanju ruku treba profesionalna medicinska pomoć, dodatna ispitivanja i psihološka evaluacija na osnovu koje bi se riješili problemi koji su ove pojedince doveli na ovaj nivo obitavanja, konstantno u lovu na novu temporalnu tjelesnu satisfakciju, gdje su nezadovoljni sami sobom.