Trideseta godišnjica zločina nad Korićanskim stijenama

Na današnji dan, 21. augusta 1992. na Korićanskim stijenama, strijeljano je više od 200 civila Bošnjaka i Hrvata. Zločin na Korićanskim stijenama počinili su, uz odobrenje lokalne vlasti, pripadnici Interventnog voda tzv. Policije Republike srpske. Uz pomoć Civilne zaštite uklanjana su tijela ubijenih Bošnjaka i Hrvata, kako bi se sakrili tragovi zločina.

Prema nekim svjedočenjima, dio dijela je poliven kiselinom kako bi se prikrili i uništili dokazi.

21. augusta 1992. preko Radio Prijedora saopšteno je da se iz naselja Tukovi kreće konvoj za Travnik i da oni koji žele napustiti Prijedor trebaju doći na ovu lokaciju.

„Preko sredstava javnog informisanja – tada je bio samo Radio Prijedor -  rekli su da svi koji žele otići mogu to uraditi s mjesta Tukovi“ -  svjedočenje saučesnika zločina na Korićanskim stijenama Damira Ivankovića. (Pripadnik Interventnog voda od 30. maja 1992.)

Konvoj je prvi put zaustavljen kod Kozarca da bi se koloni priključila još četiri autobusa sa zarobljenim Bošnjacima iz logora Trnopolje.

„Kada smo nakon Karanovca stali, izišao sam i prišao mi je Mrđa i dao vreću da se izvrši pljačka“, svjedoči Ivanković.

Prema riječima saučesnika i svjedoka, Damira Ivankovića, konvoj je posljednji put zaustavljen između Kneževa i sela Imljani. „Došao je Mrđa i uzeo kesu. Nakon toga pokazao je na neke ljude, kao „ti, ti i ti“ i oni su morali izaći iz mog kamiona i ući u autobus (...) Mrđa je naredio da svi uđemo u autobuse. Ljudi su se već unutra trpali (...) Govorili su im da je razmjena, ali bilo je jasno da nema ništa od toga. Instinkt proradi u tim situacijama.“

Autobus je vozio još nekih 15 minuta te se potom zaustavio na Korićanskim stijenama. „Paraš i Mrđa su se konsultovali neko vrijeme, a onda je Mrđa naredio tim ljudima da se poredaju pored provalije i da pognu glave. Tada sam znao da će ti ljudi biti strijeljani.“ Darko Mrđa je rekao: „Ovdje ćemo obaviti razmjenu, žive za žive, mrtve za mrtve“.

Prema riječima saučesnika Ivankovića pucnjava je trajala nekih 15 minuta a nakon pucnjave Mrđa je naredio Ivankoviću da siđe u provaliju i traži preživjele. „Vidio sam dole neke polomljene ljude. Jednog sam i prepoznao, malog Sušića. Molio me je da ga ubijem, ali ja nisam mogao. Samo sam mu dao pištolj da se ubije i otišao sam.“

U presudi u predmetu Radoslava Brđanina pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju se navodi: „u ponor su bačene granate kako ne bi bilo sumnje da će neko preživjeti“.

Strijeljanje je preživjelo njih 12 a jedan od preživjelih navodi sljedeće: „Iz našeg autobusa je izašao Darko Mrđa prvi, a ja za njim. U provaliji ima leševa koliko hoćeš i ne možeš disati od smrada. Haljina ima svukuda. Rečeno nam je da stanemo u kolonu dva po dva. Naređeno nam je da napravimo tri koraka naprijed i kad smo to uradili, prvi red muškaraca je bio na samoj provaliji. Rekli su nam da kleknemo i izvadimo novac i satove. Mladić kraj mene imao je zlatni prsten koji nije mogao skinuti. Tada neki vojnik reče da mu odsjeku prst, što oni zaista i učiniše. Kad su sve pregledali i pokupili šta je u koga bilo, rekli su: „Po kratkom postupku, pali!“ Njih je bilo jedno sedam do osam iza nas. Stajao sam u drugom redu i odmah se bacio u provaliju, bez razmišljanja. Metak me okrznuo na glavi, ali to nije bilo opasno.Uhvatio sam se za jedno drvo i sakrio pod panj. Tu je bila stara trava koja je narasla preko tog drveta tako da je izgledala kao neko sklonište. Čuje se kako pucaju, plač i jauci. Ljude koji nisu pali u provaliju gurali su nogama. Nakon što sam čuo da neko govori da ispod litice visi čovjek pomisilo sam da su mene ugledali. Došao je neki sa puškom i počeo pucati. Vidim, nije me pogodio, skakao bih dole dalje, ali ne mogu - visoko! Odozdo se samo čuje plač, jeka, zapomažu: „Brate, pomozi“. (...) Tada su otišli na drugu stranu i pucali. Vratiše se nakon sat i počeše ponovo da bacaju bombe i pucaju po leševima.“

„O ovome zločinu su obaviješteni najviši vojni i politički rukovodioci tzv. RS. Nakon ovog događaja na lokalitet je došao komandant 22. lake pješadijske brigade (lpbr) iz Skender - Vakufa o čemu je vanrednim izvještajem od 21.08.1992. godine obavijestio Komandu 1. krajiškog korpusa. „Istoga dana, lokalna pješadijska jedinica VRS-a prijavila je taj događaj Komandi 1. krajiškog korpusa, navodeći da je policija Prijedora i Sanskog Mosta počinila genocid nad 154 civila muslimanske nacionalnosti i zatražila da se provede istraga. Dana 22. augusta, Komanda 1. krajiškog korpusa dvaput je izvijestila Glavni štab VRS-a o tom događaju, navodeći da je stradalo oko stotinu civila. Dana 23. ili 24. augusta, policijska jedinica iz Prijedora se, zajedno s Drljačom i Župljaninom, vratila na Korićanske stijene i uklonila tijela. Taj događaj se ponovo pominje u izvještaju 1. krajiškog korpusa Glavnom štabu VRS-a od 3. septembra 1992.“ (M. Begić – Genocid u Prijedoru – svjedočenja)

Preživjeli su prevezeni u Banja Luku u bolnicu gdje bivaju izloženi psihofizičkoj torturi od policajaca ali i medicinskog osoblja. U izvještaju komande Operativne grupe Doboj 2 stoji: „sada svi peru ruke od logora i prihvatnih centara, pokušavajući da odgovornost prebace na nekog drugog za izdavanje naređenja za masovne likvidacije civila u logorima i centrima. Ovo je posebno izraženo posle posjete stranih novinara Prijedoru, odnosno Omarskoj i Trnopolju. Čak su pojave izrade lažne dokumentacije (antidatirane) o svemu ovome. (...) Sigurno je jedno: nepotrebno prosuta krv Muslimana već počinje da nam se sveti.“ – Presuda u predmetu Momčilo Krajišnik.

Darko Mrđa, pripadnik Interventnog voda specijalne policijske jedinice RS-a priznao je krivicu za zločine počinjene na Korićanskim stijenama pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju.

„Po naredbi komandira Interventnog voda, koji je kasnije poginuo na bihaćkom ratištu, pa mu ne želim sada pominjati ime, izdvojili smo dva autobusa puna vojnosposobnih muškaraca. Oni su ubijeni na Korićanskim stijenama, mjestu koje se nalazi između Skender Vakufa i Travnika. Ja sam učestvovao u razdvajanju i ubijanju tih nedužnih ljudi. (...) Ja znam da porodice ljudi koji su izgubili život 21.08.1992. godine u meni gledaju ubicu i da im je moje izvinjenje neiskreno. Ipak, ja želim da im se najiskrenije izvinim i spreman sam za počinjeno djelo i da dobijem i da izdržim zasluženu kaznu. Nadam se da će moje priznajnje i kajanje bar malo doprinijeti tome da se ovakve stvari više ne dešavaju na našim prostorima. Nadam se da ću ovim ohrabriti i druge da učine isto što i ja, jer samo na taj način mogu skinuti dio velikog tereta koji ja nosim već ovih 11 godina. Znam da će me to pratiti i do groba. I još jednom bih zamolio za moje lično izvinjenje. Izvinio bih se svim žrtvama i njihovim porodicama. I zahvalio bih se ovome časnom sudu što mi je dozvolio da se obratim. Hvala.“ -  priznanje krivice 22. oktobar 2003. (izvod iz transkripta pretresa)