Višegrad je grad živih lomača

Već je nastupio 14. juni kada su im ušli u kuću i rekli da će odmah biti premješteni u susjednu kuću Adema Omeragića. U podrumu su bila dva mala prozora i vrata koja su bila zaključana kada je posljednja osoba ušla u podrum.

"Prelazite, kažu, da vas vodimo na sigurno mjesto"

                             Hasib Kurspahić

Najmanje 60 ljudi, od toga 19 djece je bilo u podrumu kada je kuća zapaljena od strane zločinaca pod vodstvom Milana i Sredoja Lukića. Najmlađa žrtva je bila beba od dva dana, dijete Senada Kurspahića. Glasna muzika koja se prolamala iz automobila srpskih zločinaca oko kuće u Pionirskoj, nije mogla nadglasati krike, vrisku i plač ljudi koji su se jedan po jedan pretvarali u žive buktinje.

Po evidenciji Udruženja "Žena-žrtva rata" u Višegradu je sedam ili osam živih lomača, kuća u kojima su masovno spaljivani bošnjački civili.

"Druga je u Dušću gdje je zapaljeno sedam žena, za taj zločin osuđen je Momir Savić, koji je u bjekstvu. U Dušću imamo još dvije tri kuće gdje su zapaljeni pojedinačno civili. Uglavnom po dosadašnjim pravosnažnim presudama Višegrad je grad živih lomača“, dodaje Hasečić.

Živa lomača Bikavac

Uoči Vidovdana 27. juna 1992 godine, Milan Lukić sa svojom grupom na Bikavcu u kući Mehe Aljića zapalio je 72 bošnjačkih civila među kojima je bilo desetero djece. Jedina je preživjela Zehra Turjačanin koja je sa opekotinama na cijelom tijelu uspjela izaći iz zapaljene kuće. Kada je plamen zahvatio i njenu odjeću, Zehra se sa svojom sestrom uspjela probiti do ulaznih vrata ali su ona s polja bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra Aida ostala i izgorjela u kući.

"U kući je izgorjelo 7 članova moje porodice. To su dvije sestre, majka, od sestre dvoje djece, snaha i njeno dijete. Došla sam sve pješke, pet dana smo išli, nismo imali gdje da se previjemo, moje ruke su bile inficirane, bilo je na hiljade crva u mojim rukama"

                                                                                                         Zehra Turjačanin, 1992 godine

"Iz svih tih rana, iz svih tih opekotina, crve smo vadili žive."

                                                                                            Enisa Ustamujić med.s.

„Među njima je bila i cijela moja porodica. Supruga, kćerka od pet godina i sinčić od nepune dvije godine. Da zlo bude veće, tu su kuću kasnije srušili i sa tim ostacima odvezli kamionima, tako da tragamo svih ovih godina, nismo ih uspjeli pronaći".

                                                                                                                                      Esad Tufekčić

Krvavi Višegrad

Azmir Šabanović imao je samo 14 godina kada ga je ispod noža Milana Lukića spasila njegova majka, uz pomoć ostalih zatočenika u školi Hasan Veletovac.

U logoru sam bio sa majkom, bratom, sestrom i više od 300 Bošnjaka. Zlikovcu Lukiću je smetalo što sam ja Azmir, kao dijete me je poveo na ovu ćupriju da me zakolje. Tako mi je i rekao, da će me zaklati i poslati Žepljacima da vide šta Višegrađani rade. Moj mlađi brat je tada počeo plakati i Lukić ga je poslao mojoj majci, kojoj je tražio 2.000 maraka i zlata onoliko koliko joj dijete vrijedi. Majka nije imala te pare i počela je sebi kose čupati. Tada je jedna nana iz svojih dimija izvadila taj novac i rekla majci da ide da kupi svoje dijete. Tako sam ja ostao živ, a danas dolazim da odam počast mom ocu i svim žrtvama – kaže Šabanović.

Krajem juna 1992. godine, grupa žena koje su se skrivale po napuštenim višegradskim kućama, kretale su se prema naselju Bikavac kada ih je Milan Lukić na ulici zaustavio sa još jednim vojnikom, tražeći među njima Hajru Korić. Odvojio je Hajru iz kolone, i ubio je direktnim pucnjem u prsa. Hajra Korić je kćerka Hasana Tufekčića kojem su u Drugom svjetskom ratu četnici ubili desetero djece. Hasan Tufekčić iz naselja Maluhino Polje koji je umro 1984. godine je Bošnjak kojem je u dva rata, u Višegradu ubijeno trinaestero djece. 

Haški tribunal je utvrdio da je Višegrad u toku rata protiv Bosne i Hercegovine bio podvrgnut jednoj od najmonstruoznijih kampanja etničkog čišćenja. To nam govori da je taj grad jedno od najvećih stratišta u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. O kakvim se zločinima radilo na području te općine, pokazuje nam podatak da je to danas etnički čist grad. Bojimo se da će tako i ostati. Zbog kontinuiranog negiranja i prešućivanja istine o dešavanjima u tom gradu, naša sjećanja na žrtve moraju biti još snažnija.

Pravosnažnom presudom MKSJ, za ovaj zločin u Pionirskoj ulici su osuđeni Milan Lukić, na doživotnu kaznu zatvora, te Sredoje Lukić na 27 godina.

U junu 2018. godine, Bosni i Hercegovini je izručen Radomir Šušnjar. U martu 2020., Apelaciono vijede Suda BiH potvrdilo je drugostepenu presudu kojom je Šušnjar osuđen na 20 godina zatvora.

Mnogi pripadnici vojske i policije genocidne srpske vojske, kao i paravojnih formacija, koji su počinili zločine u Višegradu, i danas žive na slobodi. Kosti ubijenih višegradskih Bošnjaka još čekaju da budu pronađene, ekshumirane i dostojanstveno ukopane.