KULTURA | Februar 25, 2021

Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara

Stari most, Karađozbegova džamija, zgrada mostarske gimnazije, Partizansko groblje su prve asocijacije na kulturno-historijske spomenike Mostara. Jedan od manje poznatijih spomenika je Austrijsko groblje, koje svjedoči burnoj prošlosti grada na Neretvi.

Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara
Zaboravljeni spomenik kulture nadomak Mostara

Austrijsko groblje je smješteno na lokalitetu Bišća Polja, u neposrednoj blizini Energopetrolove pumpe. Groblje je uspostavljeno 1878. godine, nedugo nakon što su austrougarske trupe okupirale bivšu osmansku provinciju. Ono nije izgrađeno zbog stradalih u kampanji, nego je planirano je kao "normalno" mjesto sahrane austrijskog garnizona u nastajanju. Groblje je prvi put pronađeno u katastru Mostara 1890. Tada je bilo površine 5.850 m², a kasnije je trebalo "narasti" na 13.400 m².

Krajem 19. stoljeća, kada je ovaj objekt izgrađen, bilo je normalno pokopati vojnike tamo gdje su umrli. Zbog toga su na ovim odmorištima pokopani vojnici iz svih dijelova bivše monarhije. Katolici, pravoslavci, protestanti, Židovi i pripadnici Grčke pravoslavne crkve leže jedni pored drugih. Većina ih je umrla od bolesti ili nesreća, jer je u to vrijeme stopa smrtnosti bila znatno viša, ali očekivano trajanje života ljudi bilo je niže nego danas. Samo iz tog razloga bilo je potrebno izgraditi garnizonsko groblje.

U Mostaru su mjesto sahrane obično obilježavali drveni križevi, u nekim grobovima bilo je i jedinstveno kamenje iz rijeke Neretve, koja je udaljena oko 200 m zapadno od groblja. Naročito su policajci imali "prave" nadgrobne spomenike, uglavnom zbog svog položaja i s tim većih prihoda. Oni nisu dolazili samo iz regije, već u nekim slučajevima i iz daleke prijestolnice Beča. Nadgrobni spomenici sastojali su se od različitih vrsta kamena i stoga su bili crne, bijele ili crvene boje. U sredini groblja bio je veliki križ kakav je bio običaj za austrougarska groblja u to doba.

Nakon završetka Prvog svjetskog rata, groblje je postajalo pusto, jer je austrougarska vlast nad Bosnom i Hercegovinom prestala. Ipak, ovo se mjesto koristilo i u međuratnom razdoblju za sahranjivanje vojnika. To su bili pripadnici vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ili Kraljevine Jugoslavije, kako je država kasnije nazvana. Groblje se koristilo i tokom Drugog svjetskog rata. Već u aprilu 1941., nekoliko dana nakon početka balkanske kampanje Trećeg Rajjha, tamo je pokopan prvi poginuli čovjek. Branko Drakulić ime je pilota čije je grobno mjesto i danas u dobrom stanju i čija grobna ploča prikazuje propelersku ravninu. Brojni vojnici slijedili su mladog pilota,koji su u ratu izgubili život i svoje posljednje počivalište pronašli u Mostaru.

Na bivšem vojnom groblju, uz jugoslavenske vojnike, nalaze se uglavnom Talijani. Bili su dio 154. pješačke divizije, mobilizirane 1942. godine i dio okupatorskih snaga u Dalmaciji i Hercegovini. Vojnike ove divizije često su napadali jugoslavenski partizani koji su djelovali na području Mostara. Ogromni talijanski gubici u konačnici su rezultirali povlačenjem ove divizije. Talijani nisu samo izgradili grobnice za svoje mrtve suborce, već i kapelu. O tome postoji posebna zanimljivost: natpis ukazuje na to da su talijanski vojnici pali 20. godine od početka talijansko-fašističke ere (umjesto 1942.)

Nakon što su talijanske trupe u regiji zamijenjene sa njemačkim, groblje postaje posljednje počivalište vojnika Wermachta. Oni su uglavnom padali tokom partizanskih vojnih akcija i pokopani su u južnom dijelu nekadašnjeg austrougarskog groblja. Ondje se, kao i u dijelu za talijanske poginule vojnike, nalazi zgrada koja nalikuje kapelici, koja je u svakom slučaju podignuta u spomen na poginule njemačke vojnike.

U februaru 1945. Mostar su zauzeli Titovi partizani, pa tako se vrijeme upotrebe groblja bližilo kraju. Nakon pobjede nad Trećim Rajhom, šef jugoslavenske tajne službe, kasnije ministar unutarnjih poslova i bliski Titov povjerenik, Aleksander Ranković, izdao je naredbu da se unište svi objekti koji će podsjećati na "neprijatelja". To je bio početak gotovo potpunog uništavanja grobova i zgrada groblja. Čak i ako monarhijske grobnice nisu bile meta napada, većina ih je uništena kao kolateralna šteta. Ipak, mjesto se još koristilo kao groblje do 1952. godine. Te je godine tamo pokopan posljednji vojnik, pripadnik Jugoslavenske narodne armije.

Danas, nakon više od sto godina od završetka Prvog svjetskog rata, groblje je prepušteno samom sebi. Nadgrobni spomenici su potonuli, njihovi natpisi su izblijedjeli, a ciljano uništavanje većine grobova i zgrada, kao rezultat Rankovićeve zapovijedi, ostavilo je polje u ruševinama.