KULTURA | Februar 20, 2021

Zulejda Latas, prva kompozitorka u Osmanskom Carstvu

Zvana još i Saida-hanuma i Zubejda-hanuma, rođena je u Rumuniji kao Ana Simonis. Bila je supruga Omer-paše Latasa, koji je 1850. godine došao u Sarajevo da uguši ustanak protiv sultana Abdul Medžida I, kojeg su digli age i begovi zbog sultanovih reformi. Zulejda-hanuma je u Sarajevu sredinom 19. stoljeća komponirala marševe za klavir ili orkestar, svirala klavir i zajedno sa svojim bratom držala sate muzike.

Zulejda Latas, prva kompozitorka u Osmanskom Carstvu

Kada je u junu 2020. godine visočki pijanist Bartolomej Stanković objavio svoj novi album Voyage, među dvadeset kompozicija na njemu našao se i marš koji je komponirala Zulejda Ida Latas. Stanković je tako “vratio u život” jednu od najzanimljivijih žena s kraja 19. i početka 20. stoljeća, ženu koja je bila prva kompozitorka u Otomanskom Carstvu i jedna od supruga Omer-paše Latasa.

Zulejda Ida Latas, zvana još i Saida-hanuma i Zubejda-hanuma, rođena je u Rumuniji kao Ana Simonis. Bila je supruga Omer-paše Latasa, koji je 1850. godine došao u Sarajevo da uguši ustanak protiv sultana Abdul Medžida I, kojeg su digli age i begovi zbog sultanovih reformi. Zulejda-hanuma je u Sarajevu sredinom 19. stoljeća komponirala marševe za klavir ili orkestar, svirala klavir i zajedno sa svojim bratom držala sate muzike. Kompozicija March za klavir (1855), objavljena u Londonu, a koju donosi Stanković na svom albumu, kako tvrde muzički stručnjaci, tipični je primjer popularnih kompozicija koje su se veoma rado slušale u mnogim muzičkim salonima evropskih prijestolnica.

“Kada je 1848. godine Omer-paša Latas došao u Bukurešt, kao vojni komandant turske vojske, ugledan među diplomatama i u kulturnim krugovima, neće niko moći ni da pretpostavi da će se četrdesetdvogodišnji vrhovni vojskovođa u tom gradu i oženiti. U tom periodu ugledni francuski časopisi izvještavaju o Omer-paši kao veoma važnoj ličnosti Otomanskog Carstva”, napisala je Jelena Bazović u svom radu Istorijski lik Saida-hanume, žene Omer-paše Latasa. Bazović je bila jedna od desetak sudionika simpozija koji je u Grazu organizirao tamošnji univerzitet prije tri godine, a na kojem je analizirano pisanje Ive Andrića o Omer-paši Latasu.

Bazović je istražila biografiju Zulejde Ide Latas, odnosno Saida-hanume i ovako opisuje njezin susret s budućim suprugom.

“Ulicama Bukurešta tada će se kretati i mlada Ana Simonis, rođena 17. oktobra 1832. godine, u gradiću Homorodu (distrikt Brašov u Transilvaniji), koja će koju godinu ranije doći u Bukurešt da usavršava svoj veliki talenat za muziku. Brat Ane Simonis George već će tada aktivno učestvovati u muzičkim i kulturnim krugovima Bukurešta, između ostalog, biće jedan od osnivača prve muzičke škole u Krajovi, a u Bukureštu će predavati u Francuskom institutu za djevojke 'Manoloti'. Time će omogućiti adekvatno obrazovanje i svojoj mladoj sestri. Tako će se pri Omer-pašinom svečanom prolasku kroz grad na ulici iznenada naći i njegova buduća supruga.”

Rumunski historičar Eugen Șendrea detaljno opisuje prvi susret Ane Simonis i Omer-paše Latasa. Prilikom ulaska velikog paše u Bukurešt studentice i studenti našli su se u gužvi koja se stvorila na ulici, straža je morala opkoliti Omer-pašinog konja koji se uznemirio, a hrabri konjanik u jednom je trenutku pogledao u gužvu i vidio kako u njegovoj blizini stoji prelijepa mlada dama plave kose, kojoj brat popravlja haljinu. Mlada dama, prema Eugenovim navodima, pogledala je nevino u Omer-pašu i stavila svoj prstić u usta. Veliki se vojskovođa nasmiješio tom gestu, ali je i zapamtio velike, plave, sjenovite oči.

Kasnije će biti upriličeni grandiozni koncerti klasične muzike u čast otomanskog vojskovođe, a na njima će na klaviru svirati George Simonis u pratnji svoje mlade sestre. Șendrea bilježi da je jedne večeri George svirao na klaviru Beethovenovu sonatu s mnogo patosa i da je te večeri Omer-paša uspio se upoznati s dražesnom mladom damom koju je na kraju večeri otpratio do kuće. Poslije nekoliko dana, navodi dalje Șendrea, Omer-paša poziva Anu u svoju rezidenciju, tražeći od nje da mu svira na klaviru. Utisak koji je ostavila na njega bio je toliko jak da je poslije nekoliko dana pozvao njenog brata i zatražio dozvolu da se njome oženi. Roditelji su dali svoj pristanak, ali su postojala dva uvjeta: da brat George uvijek mora biti dio njene pratnje i time joj osigurati potpunu sigurnost i da djevojka ne smije mijenjati svoju protestantsku vjeru. Omer-paša je pristao, a jedan od proučavatelja Omer-pašinog života, Militaru, bilježi da je paša odustao i od harema da bi se vjenčao s Anom.

Vjenčanjem koje je upriličeno 2. decembra 1848. godine u zgradi Narodnog pozorišta u Bukureštu Ana Simonis postaje Saida-hanuma ili Zulaida-hanuma, kako je u nekim izvorima bilježeno. Vjenčanju su prisustvovali konzuli stranih zemalja, viši oficiri turskih i ruskih trupa, rumunski plemići, Anini roditelji, braća i sestre. Mlada je nosila predivnu plavu haljinu od muslina koja joj se slagala s očima, a najupečatljiviji poklon, skupocjeno cvijeće izrađeno od zlata i dragog kamenja, par je dobio od sultana Medžida, pašinog velikog prijatelja.

Ipak, sudbina Saida-hanume dobit će drugačiji epilog. Poslije Bukurešta, uslijedit će Istanbul, kao privremeno boravište, a onda tvrda Bosna. Impresivan portret Saida-hanume dat će u romanu Omer-paša Latas Ivo Andrić, koji je izgleda detaljno poznavao izvore o Ani Simonis, koja je do danas ostala tajnovita ličnost historije. U tvrdoj će Bosni supružnici dobiti sina koji će ubrzo preminuti, a zatim će se i odnos među njima ohladiti, što je bilo izazvano smrću djeteta, ali i pašinim stalnim putovanjima po Bosni, kao i siromašnom sredinom u kojoj se čitava pašina pratnja našla.

Kako je Andrić opisivao Saidu u svom romanu o Omer-paši Latasu, također je raspravljano u Grazu. U radu Rumunski tragovi u romanu “Omer-paša Latas” nalazimo mnoštvo detalja o tome, ali i na koji su način novinari tog vremena izvještavali o toj iznimno zanimljivoj ženi.

Susret Omer-paše s njegovom budućom suprugom Ida-hanumom u Andrićevom romanu događa se na prijemu u palači porodice Kuza, koja je tada bila pašina rezidencija. Saida je kod Andrića “poluhistorijski lik, u smislu da je Andrić s velikom vještinom udružio historijske činjenice sa imaginativnim u poglavlju Istorija Saide-hanume, kroz priču o njenom životu koju pripovijeda trećoj osobi, slikaru Karasu”, stoji u radu u kojem nalazimo i sljedeće.

Prema prvoj varijanti koju navodi doktor Szőcs Károly, Ana Simonis rođena je 17. oktobra 1832. godine u Homorodu, u okrugu Brašov, i potječe iz porodice Sasa. Njen stariji brat Georg bio je orguljaš u lokalnoj evangelističkoj crkvi. Pored njega, Ana je počela studirati muziku. Orguljaša Georga jednom su prilikom pretukli momci iz sela zbog njegovog odnosa s udatom ženom, što je bio slučaj neprihvatljiv i nepodnošljivo sraman za nekoga ko je bio poštovan u selu. Od sramote je Georg zajedno s Anom pobjegao u Bukurešt, s kojom se izdržavao zahvaljujući muzici. Ana je živjela kod rođaka Martina Bindera, koji je bio jedan od osnivača evanđelističke škole. Nju je zapazio Omer-paša u kući bojara Dumitru Polizu.

Turski vojskovođa želio je da Ana bude dadilja njegovoj kćerki Emini, ali je Anina majka to izričito odbila, poručivši da njena kćerka neće biti ljubavnica vojskovođi, već isključivo supruga pod uvjetom da može zadržati svoju vjeru i da suprug ne može imati više žena. Omer-paša se složio s tom idejom, te je Ana postala princeza Omer. Vjenčali su se po muslimanskom obredu i Ana je dobila ime Ida Saide, ali je ostala kršćanka. Nakon boravka u Beču, Ida Saide je rodila dječaka koji je umro tri godine kasnije. Vojna karijera Omer-paše bila je u usponu, a Ana je 1850. godine posjetila svoje rodno selo u pratnji vojnih kola.

Godine 1856. Omer-paša u ulozi vrhovnog vojnog zapovjednika dostiže vrhunac svoje karijere. Károly Szőcs navodi da je sultan ovom prilikom dao novom zapovjedniku dvije lijepe djevojke. Budući da se dar od sultana nije mogao odbiti, to je bio i razlog zbog čega je Ana ostavila muža i razvela se 1855. godine, otišavši sa svojom braćom u Pariz. Godine 1860. ponovo se udala za mađarskog barona Otta von Brauneckera i postala majka šestero djece. Nakon toga je baron pratio u egzilu Lajosa Kossutha, vođu Mađarske revolucije. Njihovo prvo dijete krstili su lično Kossuth i general György Klapka. Braunecker je dobio francusko državljanstvo i postao prefekt odsjeka Midi-Pyrénées.

Prema drugoj verziji koju pruža novinar Adrian Militaru, potvrđuje se da je nakon afere s udatom ženom, koja je zaprepastilo cijelo selo, Georg, Anin brat, otišao živjeti u Bukurešt, gdje je, da bi se izdržavao, davao časove klavira djeci bojara i podučavao muziku na nekoliko mjesta. Malo kasnije doveo je i Anu u Bukurešt, upisavši je u renomiranu žensku školu. U augustu 1848. godine u Bukurešt su ušle otomanske trupe na čelu s Omer-pašom, a u septembru Rusi pod zapovjedništvom generala Lydersa. U to vrijeme su se kneževine Vlaška i Moldavija nalazile pod dvostrukim protektoratom Osmanskog Carstva i Rusije. Okupacija je potrajala nekoliko godina, sve dok mađarska revolucija nije bila ugušena.

U zimu 1848/1849. godine Rusi su organizirali svečanost u čast Turaka u velikom dvorcu u Bukureštu. Omer-paša je došao u kuću bojara Polizu, gdje je Georg Simonis davao njegovoj djeci sate klavira i obično je bio pozivan da prisustvuje na tim večerima. Ponekad je Georg dolazio na prijeme u pratnji svoje sestre. U početku je Ana bivala neprimijećena i nezapaženo bi okretala listove muzičkih komada za svog brata.

Jednog je dana, međutim, svirala klavir i odmah ju je primijetio cijeli auditorij. Njena vještina i interpretacija bili su izvanredni. Ovu epizodu Militaru opisuje ovako: Sa svojih nepunih 15 godina sa svojom bogatom plavom kosom, plavim očima, jednostavno, ali ukusno odjevena, Ana Simonis bila je vrlo privlačan prizor. Za Omer-pašu niko ne bi pogodio da već ima 50 godina. Prosjeda brada i brkovi, još uvijek crna kosa, sjajne crne oči, njegova militantna odjeća, a posebno njegov talent za ples činili su ga mnogo mlađim. Pošto je Omer odigrao nekoliko plesova s Anom Simonis, ponudio joj je da je zaposli kao profesorku za svoju kćerku Eminu, koja je u Bukurešt došla sa svojom majkom, jednom od njegovih žena. Bilo je lahko za njih da se sporazumiju.

Omer je, kao i Ana, dobro poznavao njemački i mađarski jezik. Nije potrajalo mnogo prije nego što se Omer zaljubio u tinejdžerku Anu. Iako je razlika u godinama između njih bila ogromna, a njegovi običaji i religija dijelili su ih još više, Omer je zaprosio Anu. Roditelji djevojke dali su saglasnost, pod uvjetom da djevojčica zadrži svoju evangelističku vjeru.

Militaru zna priču i o njihovom raskidu. “Evropski diplomatski predstavnici su se utrkivali ako bi mogli poljubiti ruku princeze Omer. Ubrzo se imovina njenog muža umnožila. Ana je živjela u zasljepljujućem luksuzu. Međutim, nije odustajala od muzike. I usavršavala je svoje muzičko obrazovanje uzimajući sate kod vrhunskih renomiranih profesora. U Beču je uzimala sate klavira kod čuvenog Karla Czernija, koji je predavo i čuvenom Franzu Lisztu. Nakon izvjesnog vremena, Turci su se povukli iz Bukurešta. Omer je poslan u novu misiju u Anadoliju, a zatim u Bosnu. Ana ga je pratila i ubrzo je postala majka dječaka.

Pridruživši se svom mužu u kampanjama, Ana je postala strastveni ljubitelj vojne muzike, komponujući nekoliko trijumfalnih marševa koji su svirani za vrijeme ulaska turske vojske u bitku. Strašna nesreća, međutim, okrenula se protiv ove familije. Anino dijete koje je imalo svega sedam mjeseci stradalo je u jednoj nesreći na glup način. Tokom jedne vožnje kočijama dijete je iskliznulo iz drhtavih ruku njegove bake. U istom trenutku su se otvorila vrata i dijete je propalo između točkova.

Bol Omer-paše bila je neizreciva. Od tada su i odnosi između supružnika zahladnjeli. Omer se ponadao da će kroz novi brak imati nasljednika te je oženio kćerku Hafiz-paše, njegovog vojnog šefa. Zamolio je Anu da ostane u njegovom haremu, ali je ona bila isuviše ponosna da bi prihvatila tako nedostojnu ulogu. Zatražila je razvod koji joj je dao, ostavila je svog supruga i otišla u Pariz. Imala je tada samo 23 godine.”

O godinama koje je Ana Simonis provela u Francuskoj Militaru piše sljedeće: “Odlučila je da se posveti muzici. Njena muzička djela objavljena su u nekoliko časopisa u Francuskoj i u Engleskoj. Ona je postala poznata u salonima često posjećivanim od strane visokog društva u Parizu kao 'njegova ekselencija Ida Saide, bivša supruga Omer-paše. Izgleda da je promijenila ime iz turske navike.”

“Muzički monitor” od 5. decembra 1857. godine posvećuje čitav jedan članak Idi Saidi. Nekoliko njenih radova zadržano je do danas u različitim rukopisima, a neki se još uvijek aktivno izvode. Marš koji je komponirala objavljen je u časopisu The Illustrated London News 13. januara 1855. godine. Drugi marševi Ide pojavljivali su se u časopisima po Evropi u to vrijeme, kao što su Cinq Marches Militaries Pour Pian, koji je izlazio u Parizu, kao i marš koji se pojavio u časopisu The Illustrated London News 27. maja 1854. godine. Ana, otomanska princeza, bila je jedna od najpopularnijih kompozitora vojne muzike 19. stoljeća.

Pišući o njezinim vojnim marševima, komponiranim za tursku vojsku, Jelena Bazović prenosi razmišljanje muzikologa Emre Arađija, koji je proučavao život i rad Ane Simonis. On tvrdi kako je Ana ili Zulejda, odnosno Saida, osim što je bila prva kompozitorka u Otomanskom Carstvu, značajna također i kao jedna od prvih koje su doprinijele uplivu evropskih utjecaja u tadašnju tursku muziku.

Po razvodu od Omer-paše, udat će se 1860. godine za Otoa de Brauneckera, s kojim će imati šestero djece. Udat će se drugi put u svojoj dvadeset i osmoj godini života i nastaviti miran život u kulturnim krugovima Pariza. Njena dva sina, Arpada Edmunda i Huga Brauneckera, odnijet će Prvi svjetski rat. Arpad Edmund nosilac je francuske Legije časti, dok je Hugo poginuo kao običan vojnik na dalekom Istoku. Ana Simonis, ili Saida-hanuma, umrijet će u 82. godini života u Parizu 10. januara 1914. godine i ne sluteći da će za samo nekoliko mjeseci započeti rat ogromnih razmjera i u istoj toj godini usmrtiti i njena dva sina čija su imena jedina, od šestero ostalih, ostala zabilježena u dostupnim dokumentima.