635 godina od smrti kraljice Elizabete Bosanske

Na današnji dan,  16. januara 1387 u Novigradu,  Dalmaciji zadavljena je Elizabeta Kotromanić, kćerka bosanskoga bana  i ugarsko-poljska kraljica.

Elizabeta Kotromanić je bila kćerka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete Pjast. Prema nekim historičarima, Elizabeta je bila jedino preživjelo dijete svojih roditelja, dok drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra.

Stjepan II je odbio ponudu srpskog cara Dušana, koji je želio oženiti svoga sina Elizabetom, koja bi u miraz donijela bosansku teritoriju oko Huma. Poslana je na ugarski dvor kod kraljice Elizabete, majke ugarskog kralja, a nakon smrti kraljeve prve supruge Margarete, kraljica majka i Stjepan II aranžirali su brak između Ludovika I i Elizabete.

Brak je sklopljen 20. Juna 1353. godine i Stjepanu se pokazao kao koristan politički potez koji mu je povećao ugled među evropskim vladarima. Nakon sklapanja braka, međutim, otkriveno je da su kralj i kraljica rođaci u četvrtom koljenu preko jednog poljskog vojvode, zbog čega je papino odobrenje braka bilo neophodno za njegovu valjanost. Papa je izdao nalog za odobrenje braka i time priznao njegovu valjanost, uprkos tome što se protivio crkvenom zakonu.

Ludovik i Elizabeta nisu imali djece prvih sedamnaest godina svoga braka, te se vjerovalo da je Elizabeta neplodna. Međutim, Elizabeta je 1370-ih rodila tri kćerke zaredom, od kojih je najstarija, Katarina (rođena 1370. godine), umrla s osam godina. Dvije mlađe kćerke koje su nadživjele roditelje bile su Marija (rođena 1371. godine) i Jadviga (rođena 1373. godine. Kako nije rodila muškog nasljednika, u to doba neophodnog, Ludovik se morao potruditi da osigura svojim kćerima nasljeđivanje njegovih kruna.

Nakon Ludovikove smrti 1382. godine Marija je postala kraljica Ugarske. Elizabeta je igrala ulogu regenta od trenutka ustoličenja njene desetogodišnje kćerke Marije pa do trenutka njene udaje. Kada su Poljaci izrazili želju da prekinu personalnu uniju s Ugarima, Elizabeta je za poljskog monarha predložila svoju kćerku Jadvigu. Jadviga je bila izabrana, ali ju je majka zadržavala na svom dvoru dvije godine prije nego što je konačno bila primorana poslati je u Poljsku. Pregovarala je o Jadviginom braku, te posvojila njenog muža kako bi on imao nasljedna prava na poljsko prijestolje u slučaju Jadvigine smrti.

Elizabetina starija kćerka se trebala udati za Sigismunda Luksemburškog. Elizabeta je znala da bi je Marijin brak sa Sigismundom koštao moći, pa je 1384. pokušala prekinuti njihove zaruke i kćer zaručiti za mlađeg sina francuskog kralja Karla V koji je prethodno bio zaručen za njenu najstariju kćer Katarinu. Njene planove je osujetio sam Sigismund, koji je 1385. godine došao u Ugarsku i oženio Mariju.

Nakon Sigismundovog odlaska iz Ugarske, 1386. godine, Elizabetina kćerka Marija je zbačena s prijestolja u korist napuljskog kralja Karla III. Elizabeta i Marija su bile prisiljene prisustvovati njegovoj krunidbi.Međutim, samo sedam sedmica kasnije, Elizabeta je naručila ubistvo kralja Karla.

Iste godine, Elizabeta je s kćerkom odlučila krenuti u Hrvatsku, gdje su bile otete od strane moćnih plemića koji su željeli osvetiti smrt kralja Karla. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je uspjela prokrijumčariti planove za oslobađanje sebe i svoje kćerke, ali oni su otkriveni i Elizabeta je 16. januara 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćerke. Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njeno tijelo je prevezeno u Székesfehérvár.

Nijedna od Elizabetinih kćeri nije iza sebe ostavila djecu, pa je njena linija izumrla smrću mlađe kćerke Jadvige.