Bošnjaštvo ili bosanstvo - Šta je potrebnije za opstanak Bosne?

Bosna i Hercegovina je kompleksno društvo s tri naroda, tri civilizacije i četiri religije u jednoj državi koja se sastoji od dva entiteta, jednog distrikta, deset kantona i tročlanog Predsjedništva. Nije građanska republika, ali nije ni državna zajednica ili konfederacija entiteta. Po političkom uređenju ona je sui generis, s asimetričnim uređenjem koja spaja koncept etničkog i građanskog predstavljanja, uz uvažavanje postojanja dva entiteta i tri konstitutivna naroda.

Naime, izvor većine problema u državi je činjenica što ne postoji jedno zajedničko bh. društvo, odnosno osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi, koja je iznad etničkih ili vjerskih osjećanja. Bošnjaci svoj identitet vežu uz postojanje države Bosne i Hercegovine, Srbi za svoj entitet a Hrvati za ugašenu zločinačku paratvorevinu Herceg-Bosnu. Kod srpskog i hrvatskog naroda ne postoji osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini, te je jedino oružani otpor Armije Republike Bosne i Hercegovine spriječio da se dijelovi nastanjeni pripadnicima ova dva naroda nalaze u sastavu susjednih država.

Istina je da postoji određeni broj Hrvata i Srba kojima je pripadnost državi jače od pripadnosti svom etničkom korpusu, ali se radi većinom o ljudima koji žive i rade u Tuzli i Sarajevu, što je jedna normalna posljedica života u većinskim bošnjačkim gradovima bez teritorijalne poveznice sa područjem gdje većinski žive Srbi i Hrvati. Koliko god to bilo pozitivno u širem političko-društvenom kontekstu to je beznačajno, jer za postojanje jedinstvenog društva, tj. građanske države je potrebno da se ideja pripadnosti državi razvije u Banjaluci, Širokom Brijegu, Bijeljini i Posušju.

U BOSNI NIKADA NIJE BILO JEDINSTVENOG BOSANSKOG NARODA

Da bi istinski razumjeli sadašnjost potrebno je biti svjestan prošlosti. Naime, u Bosni nikada nije živio jedan narod, nego tri različite konfesionalne grupe, koje su pripadale različitim civilizacijskim krugovima; istočno-bizantijski, zapadno-evropski i orijentalno-islamski.

U banovini i kasnije Kraljevini Bosni su živjeli katolici, pripadnici Crkve Bosanske i nešto malo pravoslavaca oko istočne Hercegovine. U srednjovjekovnoj Evropi nisu postojale nacije, nego princip cuius regio eius religio što znači „čija je zemlja, onoga je i vjera“. Vjera vladara određuje vjeru podanika, te su ljudi vezivali svoj život za religijski identitet.

Kasnije za vrijeme Osmanskog Carstva umjesto Bošnjanin se koristi riječ Bošnjak koji označava pripadnike sve tri religijske grupe u Bosanskom ejaletu; katolike, muslimane i pravoslavce. No, ni tada se nije radilo o jedinstvenom narodu nego kod pripadnika sve tri konfesionalne grupe vjerski identitet je bio primarni; muslimani su katolike i pravoslavce zvali Latinima i Vlasima, dok su pravoslavci i katolici muslimane zvali Turcima. Tadašnji Bošnjak je zapravo bio regionalna odrednica, ekvivalent sadašnjem terminu „Bosanac“ o čemu govori i Ilija Garašanin u tekstu Načertanije (1844) kad govori o Bošnjacima istočnog vjeroispovijedanja, katoličke i muhamedanske vjere.

Za vrijeme stvaranja nacija u Evropi, u sredini 19. vijeka kad se od njemačkih i italijanskih državica i gradova stvara jedinstvena država i u Bosni počinje agresivna nacionalizacija katolika u Hrvate, a pravoslavaca u Srbe. Činjenica da je proces nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca bio toliko uspješan govori o tome da prethodno nije postojao jedinstveni bosanski narod, te je kod ovih naroda solidarnost prema svojoj vjerskoj grupi bila jača od pripadnosti bosanskoj državi.

No, posljednji vezir Bosanskog pašaluka Topal Osman-paša je pokušao uvesti interkonfesionalno bošnjaštvo kao zajednički identitet svih vjera i stanovnika pašaluka. Kasnije u Austro-ugarskom periodu ministar finansija Benjamin Kallay je pokušao osvježiti ovu ideju radi neutraliziranja srpskog utjecaja u Bosni i Hercegovini. No, oba pokušaja su završila bez velikog uspjeha, te su čak i muslimani preferirali termin „musliman“ umjesto Bošnjaštva jer su sebe prije svega smatrali dijelom islamskog Ummeta, a ne jedinstvene bošnjačke nacije.

ŠTA JE BOSANSTVO DANAS?

U posljednjim godinama svoga života rahmetli Alija Izetbegović je izjavio ako hoćemo Bosni i Hercegovinu ne smijemo previše podcrtavati nacionalno pitanje, već moramo svi biti što više Bosanci, ne zaboravljajući svoje porijeklo i tradiciju. Ova izjava je bila logična u post-ratnim godinama; kad bi svi bili prije svega Bosanci ne bi bilo opasnosti od secesije i raspada države jer bi svima bila u interesu da Bosna opstane.

U ovom kontekstu bosanstvo predstavlja političku ideju o Bosni kao državi njenih građana, gdje je građanin osnovni nosilac suvereniteta, koji svoja prava ostvaruje kroz institucije Bosne i Hercegovine. Bosanstvo znači lojalnost državi naspram partikularnih etničkih i nacionalnih interesa, tj. građanin kome je državni identitet primarni nema potrebu da traži zaštitu vitalnih nacionalnih interesa.

No, teorija je jedno a realnost drugo. Posljednjih 25 godina je pokazalo da bosanstvo nikada nije zaživjelo u onim područjima gdje većinski živi srpsko i hrvatsko stanovništvo; bosanstva u Bosni i Hercegovini danas ima jedino u onim dijelovima gdje žive Bošnjaci. Naime, više Bosne i Hercegovine ima u Kozarcu i Srebrenici, nego na teritoriji Federacije BiH gdje Hrvati čine većinu.

To ipak ne znači da ova ideja nije živa, naprotiv. Građansko-lijeve stranke godinama grade svoj politički imidž na građanstvu, multietničnosti i bosanstvu ali u realnosti jedino što je multietničko je sastav partijskih organa; glasači su 95% Bošnjaci. I dalje mnogi akademici i intelektualci propagiraju ideju bosanstva kao jedinu soluciju za opstanak države i njeno uređenje po građanskim principima.

Jednostavno, ako za vrijeme Osman Topal-paše i Benjamina Kallaya, tj. na početku nacionalizacije bosanskih katolika i pravoslavaca, vremena prije četničkih i ustaških zločina, vremena prije agresije i genocida nije bilo moguće uspostaviti zajednički bosanski identitet na kojem osnovu današnji intelektualci i političari smatraju da je bosanstvo danas moguće oživiti među Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini?

Dakle, bosanstvo nema nikakvih uvjeta da bude išta više od lijepe ideje, inače bi barem 20-30% građana u Banjaluci i Širokom Brijegu danas glasalo za SDP i Našu Stranku. Vezivno tkivo bosanske države su Bošnjaci, koji su kroz historiju od banjalučkog boja do agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jedini ginuli za ovu državu. Bošnjaštvo ne znači „fildžan-muslimaniju“ kao što zlonamjerni žele tumačiti, jer je srž bošnjaštva suverena Bosna i Hercegovina u svojim sadašnjim granicama. Uostalom, da je tako Bošnjaci bi 1993. u najtežim uvjetima odustali od jedinstvene Bosne i Hercegovine i prihvatili muslimansku državicu.

Stoga jačanjem bošnjaštva mi istovremeno jačamo i državu Bosnu i Hercegovinu, koje ima tačno onoliko koliko su Bošnjaci ekonomski, politički i kulturno snažni. Bošnjaštvom mi istovremeno okupljamo i Bošnjake izvan granica Bosne i Hercegovine. U protekloj agresiji „Bosanac i Hercegovac“ Ratko iz Kalinovika se borio da uništi Bosnu, dok su Bošnjaci iz Sandžaka ostavljali svoje kosti ovdje u odbrani Republike Bosne i Hercegovine. Tu je i odgovor na pitanje da li je za opstanak države potrebnije jačati bosanstvo ili bošnjaštvo.