HISTORIJA | April 13, 2021

Dječija igrališta i srpske granate - masakr nad djecom Srebrenice

Početkom aprila 1993. godine Srebrenicom se pronio glas da je sklopljeno primirje, te da će mirovne snage UN uskoro doći i početi sprovoditi dogovoreno primirje. Tada se na slobodnoj teritoriji Srebrenice nalazilo preko 30.000 osoba,  a od toga preko 20.000 hiljada izbjeglica iz okolnih gradova i sela.  Obradovani ovim lijepim vijestima o mogućem miru, Srebreničani su nastojali održati privid normalnosti u teškim ratnim godinama. Stanovništvo se slobodnije kretalo ulicama a djeca su se okupljala na školskom igralištu

Dječija igrališta i srpske granate - masakr nad djecom Srebrenice
Dječija igrališta i srpske granate - masakr nad djecom Srebrenice

Tako je 12. aprila 1993 godine na školskom igralištu organiziran malonogometni turnir. Na tribinama se nalazilo nekoliko stotina gledaoca. Na njih padaju 3 garante ispaljene sa položaja Vojske RS na brdu Koprivno. Od granate je poginulo 74 a ranjeno oko 100 Bošnjaka iz Srebrenice i Podrinja. Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.

Detaljan opis ovog stravičnog događaja dala je Fatima Husejnović, predsjednica tadašnjeg Aktiva žena u Srebrenici. Ona u svojoj izjavi u knjizi “Samrtno srebreničko ljeto '95.” kaže:

“Srebrenica,12. april 1993. godine. Lijep i sunčan, neuobičajeno miran dan. Na školskom igralištu veselje i svirka. Saznao narod za demilitarizaciju Srebrenice pa se okupio da se malo proveseli. Najednom, u rano popodne (oko 15 sati) kiša granata se osula na grad. Nisam znala gdje padaju. Za kratko vrijeme od pada prvih granata UN-ov transporter je odjurio prema gradu. Ulicom gore-dolje juri kombi u kojem je prije rata vožen hljeb, a u ratu ga vozio Ramo, zvani Hljebara. Prevozi nastradale. Bez obzira na granate, koje još padaju, stojim ispred svoje kuće.

Sporednim putem iz pravca škole trči preplašen i izbezumljen narod. Pitam: Gdje su pale granate? Odgovaraju: Na školsko igralište, ima mnogo mrtvih i ranjenih! Nailaze dvojica mladića. U građevinskim kolicima voze trećeg, kojem su ruke krvave do lakata, a lice mu se ne vidi od razmazane krvi i samo viče: 'Vratite mi moje oči, vratite mi moje oči!' Vidjevši ovaj prizor odlučih da idem na igralište, da vidim šta se desilo. Išla sam sporednim putem, ulicom ispred kuća na Vašerištu (gdje je i moja kuća). Dođem kod igrališta. Živih ljudi je bilo veoma malo, više je mrtvih, dok su ranjeni već odvezeni u bolnicu. Po čitavom malom igralištu razbacana beživotna tijela.

Ondje glava, ondje ruka, noga, trup. Na tribini sjede mrtvi ljudi. Jedni bez glave, drugi bez pola glave, ruku, nogu. Idem u krug. Prolazim između kuće Save Jeremića i igrališta gdje je najviše mrtvih. Izlazim na glavnu cestu. Na cesti dječija nožica (odgovara djetetu od 4-5 god.) i samo kostur od kičme. Na trotoaru uz samu ogradu ležalo je pokriveno mrtvo dijete. Granate počeše ponovo padati. Razbježa se i ono malo naroda što se tu našlo. Kad su pred veče utihnule granate, prolaznike, koji su dolazili iz pravca škole, pitam: 'Da li su pokupljeni svi mrtvi?' Odgovor je bio: 'pokupljeni su'.

Ne sjećam se da li su granate padale u toku noći. 13. april 1993. godine. Oko 10 sati prolazim pokraj igrališta i mjesta gdje se prethodnog dana dogodio zločin nad nedužnim civilima. Mrtvi su odvezeni. Psi su napali na ostatke tijela koji nisu pokupljeni iz straha od ponovnog granatiranja. Mrežasta ograda oko igrališta bila je izlijepljena komadima mozga i sitnim komadićima tijela. Vidjevši sve to, bilo mi je teško.

Dođe mi ideja, da bismo mi žene mogle očistiti igralište i da to moram organizirati. Idem putem i razmišljam šta i kako dalje. Kod robne kuće srećem N. M., ratnog hirurga iz Tuzle. Kažem mu šta sam vidjela i šta namjeravam. On mi je saopštio broj nastradalih i rekao da treba ubrzo početi sjednica opštinskog predsjedništva. Predložio je da tamo iznesem svoju ideju. Odem brzo u Opštinu. Napišem zahtjev da organizujemo prikupljanje ostataka nastradalih civila na igralištu i njihovu sahranu na jednom mjestu. U međuvremenu je stigao konvoj sa hranom, koji je u to vrijeme, na žalost, mnogo više značio od sakupljanja ostataka nastradalih.

Uspjela sam kontaktirati J. B., tadašnjeg direktora radnog voda za izbjeglice smještene u školi i uz pomoć tri čovjeka iz radnog voda uspjeli smo prikupiti ostatke tijela. Pokupili smo ih u polivinil kese i zatvorili u školsku garažu da ih u toku noći ne nađu psi. Sutradan su nam se iz Civilne zaštite pridružila još tri čovjeka da s nama idu u Kazane na groblje da iskopaju mezar. Sa onom trojicom ljudi iz škole i nekoliko žena dobro konzervirane ostatke smo zakopali, obilježili mjesto i zamolili sve učesnike ove ceremonije na groblju da svi dobro zapamtimo gdje smo zakopali ostatke. Jer, neko od nas mora preživjeti rat i nekad o ovome pričati i pokazati mjesto gdje se u jednoj polivinil kesi nalaze posmrtni ostaci dijelova tijela nedužnih civila koji izginuše od dušmanskog granatiranja.”