Hafiz Halid ef. Hadžimulić : Sve je moguće sa Svemogućim

Pošto je vodio samački život, Halid ef. Hadžimulić je bio viđen samo u haremu Careve džamije. Ljudi su voljeli njegove hutbe i vazove. Ali, Sarajlije su znale da je on bio jedan od rijetkih alima porijeklom iz Sarajeva. Njegov babo, a posebno daidže bili su ugledni hafizi i mualimi. Njegov brat Mustafa bio je hafiz i poginuo je u ratu. U svakom slučaju bila je to ugledna familija za koju su čulo u svakom sokaku oko Baščaršije. Jer, on je bio njihov komšija.

Preselio je u čardačiću gdje je godinama pisao hutbe i prevodio Mesneviju, i gdje je kazao najviše dersova; može se reći – za peštahtom, samo što je ovaj put, umjesto olovke, na tu peštahtu odložio svoje tijelo i tako, oslobodivši dušu, zatvorio knjigu svoga života.

Ko je Hafiz Hadžimulić?

Rahmetli Halid ef. Hadžimulić, sarajevski alim, rođen je 16. oktobra 1915. godine u Sarajevu, završio je Šerijatsku gimnaziju, u Zagrebu je završio Filozofski fakultet, odsjek romanistika, a potom i Filozofski fakultet, odsjek orijentalistike. Radio je kao muallim na Cicinom hanu, potom je premješten u mekteb na Vratniku, u Vakufskom povjerenstvu je radio kao referent, potom je premješten u vakufsku direkciju. Bio je bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke. Hadži hafiz Halid ef. Hadžimulić, sin je Ali – efendije i Aiša – hanume rođene Kulenović.

Dedo po majci Hafiza Halida Hadžimulića bio je ugledni političar Jugoslovenske muslimanske organizacije i ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije Džafer efendija Kulenović.

Hadži hafiz je odrastāo uz Kur’an. On i svi članovi njegove porodice su bili hafizi Kur’ana: dva brata, sestra, majka, otac, djed, bratova supruga… ukratko svi bliski srodnici su mu bili hafizi. U mladosti je ostao bez starijeg brata, sestre i roditelja. Neposredno prije i nakon Drugog svjetskog rata muslimani Bosne i Hercegovine su bili izloženi velikim teškoćama i nevoljama. Mnogi imami i muslimanski intelektualci su zatvoreni, zabranjeni su mektebi, a veliki broj džamija je porušen. U tom teškom vremenu, otprilike 50-tih, 60-tih godina prošloga stoljeća, hafiz Hadžimulić je svoj dom otvorio svima koji su voljeli Kur’an i Mesneviju i sa usrdnošću se posvetio odgajanju mladih naraštaja. Hafiz Hadžimulić je bio skroman i povučen čovjek. Islamska zajednica mnogo puta mu je predlagala da preuzme neku dužnost, ali je on prednost nad svim ostalim dao poučavanju, istraživanju i prevodilaštvu. Prema svakom je hafiz Hadžimulić iskazivao edeb i iznimno uvažavanje. Brojni su primjeri njegove plemenitosti i velikodušnosti iskazani u ophođenju sa tvrdokornim protivnicima.

"Veliki ljudi iz skromnosti ne cijene sebe, a drugi, običan avam, ne zna im cijenu. Tek kad ih nestane, onda im se vidi vrijednost. A veliki ljudi živjeli su za druge, sebe nisu gledali; nisu ni mislili na sebe" - govorio je hafiz Halid ef. Hadžimulić.

Bio je poliglota, znao je arapski, persijski, ruski, francuski, njemački, engleski i latinski.

Hadži hafiz Hadžimulić je jedan od posljednjih etičko-duhovnih predstavnika nauka Mevlana Dželaluddina Rumija koji je dugi niz godina posvetio poučavanju Mesnevije. Uz Mesneviju poučavao je i djelima Sadija i Hafiza. Veći dio života hafiz Hadžimulić je posvetio promoviranju sufijske misli, zajedništvu alima i sufija, te nastojao pomiriti šerijat i tesavvuf kako bi plod ovoga pomirenja donio usmjeravanje pažnje i egzoterijskim i ezoterijskim aspektima religije. Akcentiranje na izvanjskim i unutarnjim aspektima islama očitovalo se kroz njegovanje pažnje spram Ehli-bejta, primjenu religijskoga nauka bez gorljivog pridavanja pažnje mezhepskoj pripadnosti, lekcije o slobodi i slobodarstvu naspram neprijatelja islama, te tolerantnom pristupu pripadnicima drugih religija. Hafiz Hadžimulić je bio duhovno srce Sarajeva i živi i vječno budni glas tesavvufa na ovim prostorima. Hadži hafizova škola Mesnevihanstva imala je ogroman utjecaj na sazrijevanje Mevlaninih učenika u Bosni i Hercegovini. Razvoj i procvat tesavvufa utemeljenog na šerijatu u velikoj mjeri imamo zahvaliti dragocjenim i konstruktivnim pregnućima ovog Salika tarikatskoga puta. Hadži hafizova kuća je više od 50 godina slovila kao mjesto okupljanja ašika i onih koji su tragali za gnozom i tesavvufom.

Tokom Drugog svjetskog rata hadži hafiz Hadžimulić je jedva izbjegao smrt u grupi rodoljuba koje je na Marindvoru povješao zloglasni Maks Luburić, 28. marta 1945. godine. Od tridesetak sarajevskih mladića koji su pod optužbom da su sarađivali sa partizanima osuđeni na smrt vješanjem spasili su se samo hafiz Hadžimulić i još jedan mladić. Nakon rata, od 1947. do 1960. god., radio je kao službenik u Vakufskom povjerenstvu i Vakufskoj direkciji u Sarajevu. U Gazi Husrev–begovu biblioteku dolazi 1961. godine. Uradio je veliki broj kataloških jedinica za orijentalne rukopise. Nakon toga obavljao je dužnost imama u nekoliko sarajevskih džamija da bi, na koncu, preuzeo dužnost imama Careve džamije. Na toj dužnosti je penzionisan 1994. godine kada je održao i svoju posljednju, hiljaditu hutbu.

Pored toga Hafiz Hadžimulić godinama je učio i predvodio ramazanske mukabele u više sarajevskih džamija. Bio je poznat po tome što je mukabele klanjao hatmom – učeći kompletan Kur’an. Kao muhafiz izveo je 16 hafiza.

Hafiz Hadžimulić je započeo učenje Kur’ana napamet još kao dječak sa 7 godina. 

Učili Kur’an hodajući oko Sarajeva

Među sarajevskim muslimanima posebno će se pamtiti po tome što je bio jedan od tri grupe hafiza koji su u različitim historijskim periodima, učili Kur’an hodajući oko Sarajeva. Gostujući u jednoj TV emisiji tim povodom je rekao:

“I vjerujete da je ovaj grad sačuvan samo hurmetom Kur'ana…sa jednim drugom obišao sam čitavo Sarajevo. Učeći Kur’an, pošli smo od Alipašine džamije, pa onda preko Koševa, preko Bara, preko Hrastova, preko Sedrenika, preko Zmajevca spustili se na Obhodžu do podne. Tu smo klanjali i za toga nastavili idući na Trebević učeći… Jedan je učio, drugi je pratio da ga ko ne bi pomeo…i preko Trebevića sišli smo opet tamo do Magribije i do Alipašine džamije. Tu smo završili krug. I vjerujete, Allah je Svemoćan ta linija koju smo mi učili sačuvala je Sarajevo.”

"Pa i mi danas, u ovom našem teškom halu, kad su svi din-dušmani navalili na nas, i sa istoka i sa zapada, okrenimo lice svoje Dženabi-Hakku i pokucajmo na Njegovu kapiju. Uzmimo Kur'an preda se i učimo suru Elem nešrah leke, proučavajući sadržaj njenih ajeta, da bi nam se u duši razgalilo i da bi smo pribrali što više snage, pa da se uz Allahovu pomoć, odupremo ovim din-dušmanima/iskušenjima oko nas!"

Hafiz Hadžimulić odgojio je mladiće koji su imali aktivnu ulogu u društvu i posebno u odbrani BiH od agresora. Oživljavajući kodeks duhovnoga viteštva i velikodušnosti formirao je “halke” mladih zaljubljenika koji su bili epicentar imana, ma’rifeta, gorljivosti ovoga grada. Smatrao je da religija predstavlja životno iskustvo pred svakodnevnim izazovima i da se cjelokupnim bićem treba pripraviti za ove izazove. Religioznost je slična osobi koja pliva po uzburkanom moru, i ona treba kroz iskustvo i vjerujući u spas i oslobođenost uroniti srce u ovo more.

Hafiza Hadžimulića je posjećivao i rahmetli prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović. Prva posjeta je bila u maju mjesecu i danima kada je rat počeo, sa njim je zajedno došao i profesor Ešref Kovačević. Hafiz i Alija su otišli u susjednu sobu, a zatim je Hafiz učio Kur'an i dovio oko Alije. Za Bošnjake je Sarajevo bila tvrđava koja se mora zaštiti, a Alija bajrak koji se vijorio kao znak te tvrđave. Pod vodstvom Alije, Bošnjaci su pisali ep jedinstvenog otpora. A uspjeli su oslonivši se samo na Allaha dželešanuhu i učenjem Kur'ana.

Umro je 8. januara 2011. godine u Sarajevu, a ukopan je pored sarajevske novosagrađene Bakar babine džamije na At mejdanu, čiju je obnovu inicirao i sam Hafiz Hadžimulić.

Nudili su mu da nakon smrti bude ukopan u Konyi, u blizini hazreti Mevlane, ali on je odlučio da bude ukopan u svom gradu. Blago se tom parčetu zemlje koje je primilo njegovo tijelo u svoju utrobu. Blago se nama dokle god ovakvih mubarek ljudi bude među nama. Oni su naše blago, berićet ove zemlje i njena duhovna baština, bilo da još hode po njoj ili da su svoj smiraj našli u njenoj utrobi. Pred Hadži Hafizovu dušu i duše svih odabranika, uleme, evlija, šehida, proučimo Fatihu! 

Dan žalosti: Majkina dženaza (20. oktobra 1945.)

Kad umrem,
pitat će se ljudi:
–  Ko je bio
Halid Hadžimulić?

Neka pitaju,
ko mi je mati!

Evo im odgovora na to pitanje:

Pričao mi Varatan:
– Došli mi pred vrata.
Mati opremljena.
Nosimo je iz Curka.
Nismo još pošli niz Pehlivanušu.
A on, hafiz Smail,
nosi dženazu,
pa đah s jedne,
đah s druge strane.

– Što to ti, hadži Hafize,
ne popuštaš?,
upitah ga.
A on mi odgovara:
– Eh da znaš!
Nikad ti neće pasti šaka,
da ovakvu dženazu poneseš!
Svi su joj hafizi,
i s jedne i s druge strane:
hafiska šći,
hafiska sestra,
hafiska mati,
i hodžinska žena!

– Eto, pamti:
hoće li ti ikad više,
pasti šaka,
ovakvu ženu ponijeti?!
———
Hafiska šći:
otac joj hafiz

Hafiska sestra:
dva brata joj hafizi,

Hafiska nevjesta:
djever joj hafiz,

Hafiska mati:
dva sina hafizi,
hodžinska žena:
čovjek joj muallim!

Dodatak:
A njen sin, hafiz Halid,
izveo dvanaest hafiza /1981. – 1991./

Zapisano po sjećanju Halida Varatana 15. 8. 1991. god.