Individualna i kolektivna odgovornost za genocid

Već odavno je prihvaćeno stajalište da ne postoji kolektivna krivica, što je sa pravne tačke gledišta opravdano jer svaka individua odgovara samo za svoja krivična djela. Međutim, ukoliko ne možemo govoriti o kolektivnoj krivici, koliko uistinu možemo govoriti o kolektivnoj nevinosti a individualnoj odgovornosti, naročito kada su u pitanju zločin agresija, zločin protiv čovječnosti ili zločin genocid.

Ukoliko uzmemo da postoji odgovorno i neodgovorno postupanje i/ili ponašanje, možemo uzeti da nemamo kolektivnu odgovornost samo ako iz toga slijedi da imamo kolektivnu neodgovornost.

Kolektivna neodgovornost (princip odgovorno – neodgovorno a ne nevino), proizilazi iz moralne omanulosti, nedostatka empatije ili nepretjerane potrebe ili želje za spašavanjem onoga drugoga. O tome u jednom intervjuu govori Sabra Kolenović kojoj su komšije Srbe provalili u stan u kom je boravila sa dvojicom sinova od 8 i 12 godina. Nju i djecu su pretukli, a kako ona kaže komšije nikad nisu ni pokušale da ih zaštite. Pored nedostatka empatije ili moralne omanulosti, doktori Višegrada su pokazivali otvorenu mržnju prema Bošnjacima, odbijajući da im pruže medicinsku pomoć. Bakira Hasečić je 2007. godine govorila o pokazivanju mržnje ljekara Višegrada prema Bošnjacima: "Jednog dana došla nam je žena koja je preživjela spaljivanje u Pionirskoj ulici. Nazvala sam Dom zdravlja i javila mi se doktorica D.K. Objasnila sam joj o čemu se radi i tražila sam od nje da nam pošalje hitnu pomoć. Ovako mi je odgovorila: "Nemamo auta za vas balije"."

Kolektivna nevinost se krije u kolektivno odgovornoj neodgovornosti i po svakom pitanju individualno nije suprotstavljeno kolektivnom, niti obratno. Individualno ne isključuje kolektivno – kolektivno ne isključuje individualno.

Nakon što su započeta suđenja optuženima za genocid i druge zločine izvršene sistemski i planski da se djelimično ili upotpunosti uništi jedan narod (Bošnjaci) u Bosni i Hercegovini, veliki broj pripadnika tzv. Vojske Republike srpske negirao je involviranost u strukture srpske zločinačke vojske.

U ovom slučaju možemo pretpostaviti dvije mogućnosti. Prva mogućnost je "zakašnjela svijest" koja je nastupilo tek nakon "suočavanja sa realnošću". To bi značilo da su osobe okrivljene a kasnije i osuđene za zločine u Bosni i Hercegovini bile mentalno ili psihički neodgovorna lica, bez prava učestvovanja u radu vojske, što definitivno nije slučaj jer za navedeno nije bilo niti jedne tačke sumnje. Još jedna činjenica koja ne ide ovoj mogućnosti u prilog jeste informacijska izolovanost - to jeste da su pripadnici VRS-a bili izvan stvarnih dosega informacija (izolovani), te da ništa od kasnije sprovedenih radnji nije bilo zabilježeno kao sistemska organizacija i plan da se izvrši genocid nad Bošnjacima. Druga mogućnost (u najvećoj mjeri) je pokušavanje izbjegavanja krivice kako bi se lica (tad još uvijek status okrivljenog) oslobodila od mogućeg odsluženja kazne. 

Pored negiranja pripadnosti zločinačkoj vojsci često je kolektivna krivica ili odgovornost potraživala svoju nevinost u "neznanju". Tako su se brojni svjedoci zločina, srpske nacionalnosti, pozivali na to "da nisu znali šta se dešava" niti "zbog čega preko noći nestaju komšije Bošnjaci".

Neprihvatanjem kolektivne odgovornosti pozivajući se na neznanje razvija se novi stepen negiranja zločina.

Može se zaključiti sljedeće:

1. Oni koji naređuju zločine su malobrojni – oni koji izvršavaju naređene ili samopoduzete zločine su višebrojni,
2. Oni koji nemaju umiješanost u vršenju zločina (posebno genocida) - ne postoje.  

Sa sigurnošću se dakle može prije govoriti o kolektivnoj odgovornosti nego nevinosti. U jeku vršenja zločina kolektivno "neodgovorne" osobe su imale dvije mogućnosti: da budu pasivni posmatrači ili spasioci. Komšijski su se Srbi više opredjeljivali za ovo prvo, tako da je tek neprimjetan broj ovih drugih.