Omer ef. Redžić : Imamo mogućnost da se individualno preispitamo i apdejtujemo u svim segmentima

REDAKCIJA: Imam ste Čaršijske džamije u Prijedoru. Kako Bošnjaci u ovom gradu u RS-u dočekuju ramazan?

REDŽIĆ: Ramazan kao i svugdje ove godine dolazi uskraćen za tu socijalnu komponentu, ljudi su pomalo preplašeni sveopćom situacijom i informacijama o brojkama zaraženih i preminulih u našoj zemlji koje mediji prenose, tako da džamije nisu pune kao i uobičajeno. Bošnjaci ga dočekuju tradicionalno, spremajući se za post oni koji poste, i za blagodati ramazana koje nosi sa sobom.

REDAKCIJA: Prijedor je grad sa najviše osuđenih ratnih zločinaca, ali i grad u kojem je nesrpsko stanovništvo preživjelo strašne zločine i torture. Kakav je njihov život danas u ovom gradu? 

REDŽIĆ: Tako je. Grad Prijedor je grad koji ima  zaista ogromnu hipoteku ratnog zločina, grad sa najvećom grobnicom u modernom vremenu Tomašicom, koja zarasta neobilježena i neoznačena,  Grad koji je uredno šutio i krio to sve dugi niz godina nakon rata, grad sa logorima, grad koji je ubio svoje najumnije akademske ličnosti od kojih je najeklatantniji primjer doktor Esad Sadiković, grad koji je srušio svoje islamske bogomolje a njihova vjerska službena lica, efendije, odvodio u logore, mučio i ubijao i mogli bi ovako još danima govoriti.

Ipak u ovakvom gradu sa ovakvom doživljenom traumom, Bošnjaci su uspjeli ostvariti svoj najveći uspjeh, povratak na svoja ognjišta. Danas je ta slika mnogo teža i drugačija. Bošnjaci proteklih godina nisu uspjeli da svoja politička prava arktikulišu na pravi način, ostavljeni i prepušteni sami sebi od sopstvenog centra i zbog toga su danas, nerado ovo pišem, ali narod pred nestajanjem u manjem entitetu. Neću pretjerati ako to kažem, ali iz godine u godinu, iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, neadekvatnom ponudom zdrave i konkretne političke ponude koja će razdrmati postojeću žabokrečinu političkih mogućnosti a koje će biti iznad “ dodijeljenih motokultivatora” i moći vidjeti dalje nego što gledaju o sopstvenoj sudbini svoga naroda, bošnjaci su na raskrsnici dva skretanja: jednim skretanjem mnogi bošnjaci odlaze put Njemačke i zapadnih zemalja, drugi pozvani od strane Gospodara odlaze na ahiret, ovi što ostanu čekaju svoj red.

Jedina institucija koju Bošnjaci imaju je Islamska zajednica koja se sve teže nosi sa tim činjenicama da se bošnjaci u svim segmentima života isključivo naslanjaju na Islamsku zajednicu, u socijalnim, kulturnim, političkim, a čega sam se najviše i plašio, da će Bošnjaci taj legitimni, kulturni i pravni nasljednik zemlje Bosne, na ovom prostoru ovdje postati isključivo i samo vjerska skupina bez ikakvih većih političkih i društvenih prava.

Ramazan dočekuju odvojeni od svoje djece koja zbog pandemijske realnosti rijetko dolaze, pa se komunikacija prebacila na online platforme. Ramazanske aktivnosti su uobičajene, Islamska zajednica provodi svoje obaveze preko džemata, uređenje džamija, organizovanje vjersko-prosvjetnih aktivnosti u skladu sa epidemiološkim preporukama. Tu je Islamska zajednica zaista pokazala najveći stupanj društvene odgovornosti. Nema organizovanih iftara niti svečanosti, ali u skladu sa mogućnostima radi se i održava veza sa svojim džematlijama.

REDAKCIJA: Može li zdrav međureligijski dijalog dovesti do poboljšanja životne atmosfere u sredinama kao što je Prijedor? Postoji li sada takav dijalog?

REDŽIĆ: Svaki dijalog je put ka rješenju postojećih zakočenih odnosa, bilo porodični, prijateljski bilo društveno-politički. Smatram da može i da mora, jer mi smo društvo koje je cijelim svojim bićem naslonjeno na svoje vjerske zajednice. Sa druge strane šta je “zdrav” Međureligijski dijalog? Dijalog koji se promoviše kroz Medureligijsko vijeće u BiH danas je više kozmetički, posljedični a ne uzročni. Bavi se više osudom već urađenih incidenata a ne otkrivanjem i otklanjanjem uzroka koji dovode do međuvjerskih netrpeljivosti i takvih incidenata. Nema dodatnih napora da se lokalni vjerski lideri češće sretaju, rade, dogovaraju i sl. Razumljivo, mi smo društvo u kojem vjerski lideri koji se plaše samo Boga uveliko rade po preporukama postojećih dnevno-političkih servisera. U Prijedoru nažalost dijalog na toj osnovi i u nekom institucionalnom značaju ne postoji. On se većinom svodi na kurtoazne čestitke ako ih ima, poneki svečani prijem i to je nažalost sve. Mi smo društvo gdje mržnja neprestano buja i svako sredstvo za sprječavanje korova nacionalnih tenzija  je nužno za iskoristiti, pa tako i medureligijski dijalog.

Ja sam prije dva mjeseca uputio, na razgovoru sa novim Gradonačelnikom grada Prijedora, jedan takav zahtjev da se međureligijski narativ digne na veći nivo, nivo koji će inicirati sam Grad Prijedor a zbog društvene potrebe koju ovaj grad pokazuje, čak sam predao i projekat sa nazivom “ da li je religija u krizi?”

- Čekamo odgovor. 

REDAKCIJA: Tradicionalno, ramazani su nas zbližavali i okupljali. Ove i prethodne godine dočekali smo ga u drugačijim okolnostima koje su podrazumijevale distanciranje radi očuvanje zdravlja. Kako da upotpunimo svoje vrijeme u ovim za nas novim ramazanskim okolnostima?

REDŽIĆ: Da, ovi posljedni ramazani su takvi kakvi su, ograničeni i u svom punom socijalnom kapacitetu nedostupni. A ko zna kakvo je dobro u tome ?!

Učili su nas da se zbližavamo, da bi nas stavili na distancu. Imamo mogućnost da se individualno preispitamo i apdejtujemo u svim segmentima. Želimo da Ramazan nekako osjetimo u sebi sa sobom, da vidimo jesmo li zbilja ono što smo od sebe dosad nudili svijetu. Imajmo na umu, i Poslanik je distancu njegovao u Mekki, odmičući se od onog što ga ne ispunjava da bi ga tako u priličnoj udaljenosti od pojavnog svijeta zatekao Džibril-Emin. 

Razgovarajmo sa sobom, svijetu koji nas okružuje mi smo rasprodati, sve nam je pod nekom vrstom vrijednosti, sve ima cijenu i moraš kupiti, a vrijeme sa sopstvenim "JA" je još uvijek besplatno. Najveći džihad je danas sačuvati sebe i svoju porodicu, držati na okupu, razvijati međusobnu pažnju i poštovanje, jer u svijetu u kojem se ljudi samo puka statistika empatija je vrhunac moralnosti. Zato je prilika da ove ramazane učinimo prilikom sebi i porodicama da se međusobno nadopunjujemo i beskrajno volimo.

REDAKCIJA: Čitava situacija sa virusom i distanciranjem dovela je do povećanog komuniciranja sa vjernicima korištenjem online prostora. Koliki je značaj ovakvog djelovanja vjerskih institucija u današnje vrijeme?

REDŽIĆ: Da, takav je svijet. Ubrzo je sa srdačnog zagrljaja, "face to face" komunikacije preko noći prešao i stao u naše monitore. To jeste alternativa, ali nikako standard. Mi smo društvena bića, bića susreta i komunikacije, rukovanja i zagrljaja, mi učimo preko svojih slučajnih i planiranih susreta. I ne smijemo se navići na ovo, da preko monitora jedni druge susrećemo.

Da, stanje je takvo da moramo iskoristiti maksimum iz ove situacije, pa sve svoje vjerske aktivnosti prebaciti na online mreže. Vjerovatno nekih pozitivnih stvari u tom svakako da ima, neke stvari su dostupnije ljudima koji rade, mogu preslušati kad god požele, mogu arhivirati pa to sve polahko preslušati, ali to je privremena varijanta. Naravno, islamska zajednica maksimalno koristi ovu mogućnost preko svojih Imama, jer u ovom vremenu mi i dalje moramo biti dostupni svojim džematlijama, kako bi održali taj nivo socijalnosti.  

REDAKCIJA: Koje su to najvažnije životne lekcije koje učimo u ramazanu, a primijenjujemo ih i nakon njegovog završetka?

REDŽIĆ: Odricanje je vrlina, pogotovo od onog što ti je najvjrijednije. Od vode i hrane za jednog čovjeka iole razumnih standarda nema većeg luksuza kojeg se može odreći. Ramazan nas uči distanci od onog što smo mislili da je neophodno a radi ljubavi Allaha koji nam je sve to darovao.

Ramazan je mjesec sa punim asortimanom što individualnih što kolektivnih/ džematskih disciplina. Na individulanom planu jačamo svoj imunitet, fizičko zdravlje, mentalne sposobnosti, šutnjom i neučestvovanjem u lošim stvarima. Nepotrebnim raspravama podižemo svoj moralni i etički standard, dok u kolektivnom smislu učestvujemo u gradnji zajednice, dajući sadaku, zekat i vitre. Učestvujemo na tom društvenom planu svim svojim kapacitetima, pomagajući bolesne, hraneći siromašne i sl. I na taj način učimo sebe da smo biće društva, proaktivno i društveno odgovorno baš onako kako nas uči Kur’an kada kaže:

“O vjernici propisuje Vam se post kao i onima prija vas da bi podigli svoju svijest (pojedinačnu i kolektivnu-džematsku) o Bogu”!