HISTORIJA | Juli 6, 2021

Početak genocida u Srebrenici - Operacija ''Krivaja 95''

Srpska ofanziva počela je u ranim jutarnjim satima, kombiniranim tenkovsko-artiljerijskim udarima na južne dijelove srebreničke enklave te granatiranjem UN-ovih položaja na osmatračnici Foxtrot u blizini brda Kozlje. Nedostatak odgovora od strane UN-ovih mirotvoraca nakon višesatnog granatiranja opservacijske tačke samo je potvrdilo pretpostavke Ratka Mladića da UN-ove snage neće poduzimate nikakve borbene aktivnosti protiv srpskih snaga u njihovom napadu na enklavu.

Početak genocida u Srebrenici - Operacija ''Krivaja 95''

Na današnji dan, 6. jula 1995. godine, počela je vojna operacija pod nazivom ''Krivaja 95'' u kojoj su snage VRS-a zauzele sigurnu zonu UN-a, Srebrenicu, što je rezultiralo jedinim genocidom na tlu Evrope u periodu poslije Drugog svjetskog rata.

Srpska ofanziva počela je u ranim jutarnjim satima, kombiniranim tenkovsko-artiljerijskim udarima na južne dijelove srebreničke enklave te granatiranjem UN-ovih položaja na osmatračnici Foxtrot u blizini brda Kozlje. Nedostatak odgovora od strane UN-ovih mirotvoraca nakon višesatnog granatiranja opservacijske tačke samo je potvrdilo pretpostavke Ratka Mladića da UN-ove snage neće poduzimate nikakve borbene aktivnosti protiv srpskih snaga u njihovom napadu na enklavu.

Mnogi vojnici UN-a prisutni u Srebrenici bili su svjesni da UN-ove snage ne mogu efektivno braniti enklavu od srpskog napada. 750 mirotvoraca raspoređenih u tri baze i 13 osmatračnica nisu bili u mogućnosti da osiguravaju više od 60 kilometara linije fronta oko enklave. Bosanski Srbi su također mjesecima blokirali UN-ove konvoje za opskrbu. Mirovnjaci su bili u nedostatku svega, nisu dobili potrebnu isporuku goriva od 18. februara te su koristili mazge i traktore za opskrbu svojih trinaest osmatračnica. Prije dva mjeseca ostali su bez svježe hrane i jeli su samo unaprijed primpremljene borbene obroke.

I pored svih problema s kojima su UN-ovi mirovnjaci bili suočeni na terenu, na zapadu općenito je preovladavalo mišljenje da srpske snage neće pokušati da osvoje sigurnu zonu. Zapadni političari i službenici UN-a bili su uvjereni kako se general Mladić neće usuditi na takav čin, koji bi u potpunosti okrenuo međunarodnu zajednicu protiv srpskih snaga. Na izvještaje o granatiranju i ofanzivnim dejstvima srpskih snaga koje su mirovnjaci slali u komandu 6. jula i nekoliko dana poslije, odgovarano je uvjeravanjem kako srpske snage imaju za cilj zauzimanje samo južnih dijelova enklave, a ne direktno osvajanje grada Srebrenice ili kako se radi samo o provokacijama.

Snage ARBiH, tačnije 28. divizija, stacionirane u Srebrenici i Žepi, su predstadstavljale respektabilnu vojnu snagu, barem na papiru. Međutim, od 12.000 boraca, za stalni angažman je bilo spremno 6.000 boraca, a od tog broja svega 2.000 je bilo naoružano lahkim naoružanjem i lovačkim puškama. S obzirom da je poslije uspostavljanja srebreničke sigurne zone rezolucijom UN-a broj 819 od 16. aprila 1993. godine, Armija RBiH u Srebrenici postepeno razoružavana, oduzeto je svo teško naoružanje, par tenkova, transportera i sva artiljerijska oružja i oruđa. Mnogim pripadnicima 28. divizije poput Mevludina Orića, u sljedeće dvije godine, oduzeto je i lično automatsko oružje od strane UN-ovih mirovnjaka koji su se obvezali da će braniti enklavu.

Znajući da su snage ARBiH oslabljene planom razoružanja iz 1993. godine, za operaciju Krivaja 95 angažovano je oko 3.000 vojnika, 10 tenkova i između 50 i 60 komada artiljerijskog naoružanja. Pored ovih snaga u operaciji su učestvovale i snage Vojske Jugoslavije, tačnije pripadnici 63. padobranske brigade i 72. brigade za specijalne operacije “Crvene beretke”.

Srpske snage su 7. jula ponovo otvorile žestoku artiljerijsku vatru na južni dio sigurne zone Ujedinjenih nacija. Artiljerijska  vatra je, za razliku od 6. jula, bila intenzivnija i po gradu Srebrenici i okolnim naseljima. Granatiranje je trajalo cijeli dan, od čega je ubijeno 4, a ranjeno 17 civila. Agresorske pješadijske jedinice više puta izvršile su žestoke napade na položaje branilaca Srebrenice. Krajem narednog dana komandant Holandskog bataljona prenio je Sektoru sjeveroistok u Tuzli svoju procjenu situacije na terenu u Srebrenici, “tražeći pomoć svim sredstvima: kopnenu i zračnu”. Međutim, “čini se da ni tekst ni sumarni pregled nisu preneseni vodstvu UNPF-a”.

8. jula srpske snage su u svojim rukama držale tri osmatračnice UN-a južno od Srebrenice. Dan ranije zauzete su osmatračnice Uniform i Echo, dok je 8. jula srpska pješadija opkolila i osmatračnicu Foxtrot, koja je istog dana i zauzeta, a pripadnicima holandskog bataljona koji su u istoj držali položaje, ponuđen je izbor između povratka u Srebrenicu ili odlaska na teritoriju pod kontrolom Srba. Pripadnici holandskog bataljona koje su srpske snage uzimale kao taoce, poslužit će Ratku Mladiću kao najbolja garancija protiv zračnih udara NATO-a na položaje njegovih snaga.

Treba napomenuti da je pozicija gdje se nalazila osmatračnica Foxtrot prije demilitarizacije bila vrlo važna strateška pozicija koju su držale snage 28. dvizije Armije RBiH. Padom ove tačke pala je i odlična odbrambena pozicija, koju UN-ove snage nisu branile, kao što su trebale. Snage VRS-a su ubrzo zauzele i prostore sjeverno i zapadno od osmatračnice Foxtrot, tačnije mjesto Biljeg i kotu Vrhovi, čime je put prema Srebrenici ostao u potpunosti otvoren.

Dan kasnije, 9. jula, kako se napad i napredovanje srpskih snaga prema gradu nastavljalo, tako su UN-ovi mirotvorci i pripadnici holandskog bataljona sa terena bezuspješno tražili zračnu podršku i napade na srpske snage, čiji cilj je sada bio u potpunosti jasan. Yasushi Akashi, izaslanik generalnog sekretara UN-a za Balkan i francuski general Bernard Janvier, komandant UN-ovih snaga za bivšu Jugoslaviju, bili su nepokolebljive pristaše tradicionalnog ‘’održavanja mira’’ te su odbili svaki zahtjev za zračnom podrškom koji je dolazio s terena. Svaki nagovještaj zauzimanja strane ili upotrebe sile protiv jedne strane bio je anatema ovom dvojcu koji je donosio odluke koje su mogle da spase na hiljade života.

Zanimljiv događaj desio se 9. jula na južnim prilazima Srebrenici. Poručnik holandskog bataljona Egbers u pokušavao je da objasni izrevoltiranim borcima Armije RBiH zašto i treći dan nakon početka srpskog napada na Srebrenicu nema obećanih zračnih udara, rekavši kako NATO snage ne mogu da bombarduju pozicije VRS-a zbog toga što general Mladić drži trideset UN-ovih mirovnjaka kao taoce i prijeti njihovim ubistvom u slučaju zračnih udara.

Jedan pripadnik Armije RBiH je zatražio papir i olovku od mirotvoraca, te je na komadu papira napisao brojeve 30 i 30.000, pokazavši ih poručniku Egbersu koji je zbunjeno gledao u čovjeka. Borac Armije je zatim na lošem engleskom rekao kako životi 30 UN-ovih mirotvoraca vrijede više od života 30.000 bosanskih muslimana.

U jutarnjim satima 10. jula komandant Ibro Dudić kod srebreničke pekare okuplja preostale pripadnike 28. divizije i naređuje da se krene u posljednji protunapad. Napad je otpočeo, u sedam sati, žestokim napadom 100 pripadnika 28. divizije na snage VRS-a. I pored početnih uspjeha u blizini sela Kozlje, pripadnici 28. divizije nisu imali snage da potpuno zaustave pripadnike VRS, prvenstveno radi potpune izmorenosti i nedostatka naoružanja. Ipak, u jednom trenutku gotovo potpuno su ih vratili na početne položaje, zauzimanjem sela Kozlje i okolnog Živkovog brda. Artiljerija VRS ih je zasula granatama, tako da su se pripadnici ARBiH morali povući. I pored toga što je u gradu bilo stacionirano blizu 3.000 pripadnika 28. divizije, njezin komandir Ramiz Bećirović nije bio u stanju da pošalje pojačanje. Malo ko je od njih još bio naoružan, a i preostala grupa je bila isuviše mala da brani prsten širine 50 kilometara.

11. jula ujutro, pripadnici UN-a na terenu su i dalje davali lažna obećanja prestrašenom narodu Srebrenice o nadolazećim zračnim udarima na položaje srpskih snaga. Prvi ‘’napadi’’ snaga NATO-a na položaje bosanskih Srba desili su se šest dana nakon početka vojnih operacija VRS-a protiv srebreničke enklave 11. jula 1995. oko 13:00 sati, nakon sedam upućenih zahtjeva za zračnu podršku od strane mirovnjaka holandskog bataljona iz Srebrenice, dva holandska aviona tipa F16 izvršili su ‘’zračne udare’’ na položaje VRS-a. Bačene su dvije dimne bombe koje su za cilj imale ‘’zastrašivanje srpskih snaga’’.

U popodnevnim satima, 11. jula 1995. godine, srpske snage ulaze u Srebrenicu, bez ispaljenog metka od strane UN-a i NATO-a koji su se dvije godine ranije obavezali da će braniti sigurnu zonu od srpskih zločinaca. Ono što je uslijedilo kroz sljedećih par dana je nezapamćeni zločin na evropskom tlu u posljednjih sedam decenija, više od 8.732 muškaraca, Bošnjaka, ubijeno je u zasjedama, ljudskom lovu i masovnim egzekucijama pred očima svjetske javnosti koja nije uradila ništa da spiječi genocid.