Uz svo samoidentificiranje sa specifičnim uvjerenjima, bilo to religijska, spiritualna, filozofska ili druga grupna uvjerenja, čini se da o svemu tome jako malo znamo ili zatvaramo oči pred idealima, pred kojima klonemo, klanjamo se, padamo, ustajemo, moleći za novi početak i oproštaj.
Šta je novi početak? Šta je Sudnji dan? Ukoliko ga izuzmemo iz apstraktnog, strašnog suda koji je dio velikih monoteističkih religija i razumijevan kao kazna koja nas čeka zbog generalne procjene loše življenog života koji nam je poklonjen, isti se može primijeniti na našu svakodnevnicu, gdje više ili manje znamo kada smo učinili nešto pogrešno i znamo da smo djelić sekunde nakon učinjene greške sudili sami sebi. Svaki dan sudimo sami sebi, svojim odlukama.
Akumulacija loših životnih odluka dovodi do teškog života, koji predstavlja konkretni pakao na Zemlji, umjesto apstraktnog pakla na Nebu. Mitovi ili religijske priče predstavljaju kompilaciju ljudskog iskustva stečenu kroz hiljade godina, formirajući obrazac iskustava, predviđanja blistavosti ili tmurnosti života pojedinca.
Priroda ljudskog iskustva se nije mijenjala i rezultati su nam dozvolili pravac kretanja koji ne da se ne smije izazivati, ali koji ipak treba da predstavlja podijum na kojem se gradi znanje, a ne znanje koje se urušava, relativizira i selektivno tumači.
Da li društvo zaslužuje žrtvu? Žrtvovali smo se za društvo prije nemalo vremena, da bismo opstali, da bismo imali priliku da gradimo društvo po svojoj mjeri. Da li ćemo iskoristiti tu priliku ili ćemo živjeti na kostima žrtava koje trunu dok njihova žrtva ne postane uzalud?
„I ne recite za one koji su poginuli na Allahovom putu da su mrtvi – ne, oni su živi, ali vi to ne znate.“ – Još jedan izvod iz velike monoteističke religije. Oni koji su umrli na tome putu, što se može „prevesti“ na jezik svakodnevnice, su živi. Kako? Tako što to može simbolizirati transformaciju pojedinca i korak bliže ka svjetlosti, a korak dalje od tame. Ta transformacija simbolizira smrt i ponovno rođenje.
