Da li je istina neupitno nevidljiva? Na koji način dolazimo do zaključaka? Koliko nam je potrebno vremena da zaključci koje donesemo postanu – ili barem djeluju kao – apsolutna istina, makar u malom kutku svemira u kojem postojimo psihološki, ali i u svemiru čiji smo dio fizički?
Kako čitav niz „malih“ istina postaje svakodnevni orijentir za pojedinca u svijetu u kojem bi nesigurnost pri donošenju i najmanjih odluka, kao i svijest o vlastitoj akciji ili njenom izostanku, mogla dovesti do paralize i kočiti kreiranje ličnih i kolektivnih svjetova?
Integracija mudrosti odvija se kroz eksperimentisanje, društvena kretanja, trendove, utjecaje, glasove razuma – ali i one s nešto manje razuma. Šta je zapravo mudrost? Kulminacija najproduktivnijeg rezultata, ponovljenog u istim uslovima? Ili ipak nešto više?
Da li je najproduktivniji rezultat određenog trenutka jedino što društvo može ponuditi, bez obzira na protok vremena, ljudi i ideja? Zasigurno nije. Ipak, određene ideje naprosto nose društvo naprijed.
Ono što nas gura naprijed jeste upravo nesigurnost, skepticizam, postavljanje pitanja i traganje bez nužnog pronalaženja konačnih odgovora. Ta igra bez direktnih zaključaka i definitivnih saznanja jeste korak bliže apsolutnom znanju – barem u okviru vremena i prostora u kojem to znanje može biti tumačeno, mjerljivo i empirijski ispitano.
Odlaganje, nesigurnost i igra s vatrom – prebacivanje iste iz jedne u drugu ruku, raščlanjivanje vatre do tačke u kojoj zaboravljamo da je uopće držimo – te ulazak u samu srž pojma, megalomanskog monologa, često skriva istine ili slutnje koje mogu poslužiti kao temelj za novu mudrost i nova saznanja.
Znati da nešto nije, prije nego što nešto jeste, i sticati znanje odricanjem istog – koliko god paradoksalno zvučalo – jeste umijeće življenja.
